Hrvatski kandidat za prestižnu nagradu Američke akademije umjetnosti i znanosti, popularne Oscare, bit će film “Dopunska nastava”. Redatelja Ivana Gorana Viteza, saznajemo, te su sretne vijesti iznenadile.
– Ostao sam paf. Malo me zateklo, ali na pozitivan način – otkrio nam je Vitez, koji smatra da su ove godine u konkurenciji stranih filmova uvjeti nešto bolji nego prethodnih godina.
Bolji uvjeti i relativno izjednačene šanse za uspjeh, jedna su od, mogli bismo reći, rijetkih pozitivnih nuspojava pandemije koronavirusa koja je teško pogodila filmski svijet. Zatvorena kina, teži uvjeti snimanja, distribucije i promocije, utjecali su na sva svjetska filmska tržišta. Zbog toga, i sama dodjela Oscara pomaknuta je s tradicionalne veljače na travanj, produljeni su i rokovi za prijavu filmova, a za zlatni kipić moći će se bez problema natjecati i ona ostvarenja koja nisu imala kinopremijeru – što je nakon dolaska Netflixa i njemu sličnih streaming servisa bio veliki kamen spoticanja između konzervativnih i onih liberalnijih članova američke Akademije.
– Kako bi Amerikanci rekli, ove godine imamo “even playing field”. Obično strani filmovi u Los Angelesu i New Yorku organiziraju promotivne premijere i projekcije za članove Akademije na koje dođe i dio filmske ekipe kako bi prezentirali svoj film i zemlju. U ovim uvjetima, nisam siguran hoće li se to uopće moći napraviti i vjerojatno će se sve odviti online. To nas onda izjednačava s drugim zemljama, koje inače puno više ulažu u prezentaciju i lobiranje, jer Hrvatska nema toliko novca koji bi mogla u to uložiti – pojašnjava nam Vitez te dodaje da je “Dopunska nastava” već prikazana u Americi, uz odlične reakcije publike pa će i te uspjehe moći iskoristiti za “reklamu”.
Film je prošle godine gostovao na međunarodnim filmskim festivalima u Chicagu i Palm Springsu te se, kaže nam Vitez, činilo da je zaista rezonirao s publikom. Možda i više u Americi nego kod nas, a vjerujem da će ga prepoznati i članovi Akademije, napomenuo je producent filma Ivan Maloča. Možemo nagađati je li tome tako zbog same tematike – priča o bijesnom, tek rastavljenom ocu koji upada u školu svoje kćeri s puškom, tortom i barbikom kako bi s njom proslavio deveti rođendan, možda se čini vjerojatnijom u naoružanom američkom društvu u kojem su, nažalost, školske pucnjave postale legitiman razlog za bojazan. Iako je film napravljen u žanrovskom okviru trilera, velik je dio njega i satira kroz koju se progovara o nerazriješenim rak-ranama društva dovoljno jakima da u osobi uzrokuju takvu količinu bijesa da među osnovnoškolce trećeg razreda upadne s vatrenim oružjem. Dodajmo tu i beskrupulozne političare koji neodoljivo podsjećaju na svoje stvarne pandane i dobit ćemo proverbijalno bure baruta koje samo čeka da pukne. Američka publika dobro je shvatila i prihvatila tu satiru koja čini okvir filma i sve društvene probleme koje on ističe. Nema tu neke kulturološke razlike, govori nam Vitez, kako je nama, tako je i njima, samo na većem nivou. A i nama je zaista, u svjetlu nedavnih tragičnih događaja na Markovu trgu, postalo bolno jasno da već godinama balansiramo na sasvim tankoj liniji koja nas dijeli od toga da postanemo “filmska” priča. Što te ljude gura preko ruba? Te nježne očeve koji po kćeri dolaze s puškom, te pristojne sinove i mirne susjede o kojima čitamo u crnoj kronici?
– Danas živimo u jednom vremenu kada su informacije nevjerojatno dostupne – i točne i krive informacije. Trebamo naučiti nositi se s tim konstantnim priljevom informacija. No, ljudi danas misle da barataju s ispravnim informacijama, čak i kada ne barataju i na temelju toga donose svoje zaključke – što u njima rađa bijes. Uvjerili su se da sve znaju i da znaju rješenje. Mnogo toga, mislim, dolazi i od projiciranja samog sebe i to je razlog takvih postupanja. Što je čovjek primitivniji, to je primitivnije i njegovo rješenje – govori Vitez.
Prije je znao reći i da je ovim filmom nastojao prikazom jednog događaja u malom mjestu oslikati što obuhvatniju sliku današnje Hrvatske – da ne želi biti jedan od onih koji digne ruke i nada se da će se sve riješiti samo od sebe. Misli li i dalje da nas zaista jedan film, jedna knjiga ili umjetnost kao takva može pokrenuti u smjeru rješavanja problema?
– To je moj životni stav, ono što mene pokreće. Neki film, knjiga, glazba, serija, strip… Na svojem primjeru vidim da funkcionira, da neko djelo može utjecati na publiku. I nadam se da ja nisam jedini na kojeg se može tako utjecati – zaključuje.