Iako je rođen u Zagrebu, u široj hrvatskoj javnosti, pa čak i onoj glazbenoj, prof. Milan Turković, austrijsko-hrvatski dirigent i fagotist svjetskog glasa, na žalost, nije dovoljno poznat. Unatoč tome što ga je za njegove osobite zasluge za kulturu prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman još 1998. odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Nije mu to smetalo, jer duga je lista imena renomiranih dirigenata i solista s kojima je Turković surađivao. Naprotiv, bilo mu je to na neki način zanimljivo. Iz više razloga, o kojima ovaj 78-godišnji maestro hrvatskog plemićkog roda otvoreno govori, kao i o tome zašto je kao devetogodišnjak 1948. s majkom morao emigrirati iz Jugoslavije u Austriju. Tek nakon hrvatskog osamostaljenja ponovno je postao bliži svom rodnom kraju. Zagonetno je zašto ne i hrvatskim koncertnim podijima. Međunarodno je veoma uspješan i cijenjen u svom poslu te je kao solist nastupao u svim svjetskim glazbenim središtima s najpoznatijim svjetskim orkestrima, kao što su Bečki simfonijski orkestar, Münchenska filharmonija, orkestar Tonhalle iz Züricha, Simfonijski orkestar Chicago ili Tokijski simfonijski orkestar.
Ali i istaknuo se kao ugledni dirigent vodeći poznate orkestre kao što su Bečki simfoničari, Simfonijski orkestar bečkog radija ORF, Bečki komorni orkestar, Orkestar Münchenskog radija, Filharmonija Prag ili Simfonijski orkestar Metropolitan iz Tokija. Za dirigentskim pultom bit će i 22. listopada ove godine u Beču, gdje će u velikoj dvorani prestižnog bečkog Konzerthausa ravnati Praškom filharmonijom.
U vašem životopisu stoji da ste 1948. emigrirali iz Jugoslavije u Austriju. Zašto?
Rođen sam 1939. u Zagrebu. Moj je otac bio Hrvat, iz poznate plemićke obitelji Turković, a majka Bečanka. Nakon očeve smrti 1944. majka se htjela sa mnom vratiti u Beč. Ali to nije bilo moguće. Tri je godine morala čekati odobrenje komunista da napustimo Zagreb. U međuvremenu su je operativci tadašnje OZNA-e uhitili kao politički nepodobnu. Šest je tjedana sjedila u zatvoru, ali ne želim govoriti o tome (drhti mu glas). Sve ću te pojedinosti dokumentirano objaviti u svojoj sljedećoj knjizi posvećenoj mojoj majci i događajima u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do 1948. koji su bili presudni za moju obitelj. Mnogo toga ni meni nije bilo poznato dok nisam otišao u Hrvatski državni arhiv.
U kojem je zatvoru bila vaša majka i zašto?
U zatvoru za političke zatvorenike u zajedničkoj ćeliji s još 18 žena. Ne mogu se sada sjetiti imena zatvora, ali imam kod kuće taj podatak. Fascinantno je pritom da postoji samo majčina otpusnica iz zatvora, veličine jedne igraće karte. Majku je OZNA osumnjičila za kolaboraciju s Nijemcima, a povod je bio smiješan i zvuči kao loš vic. Optužili su je da je u zagrebačkom Glazbenom zavodu, gdje je nastupala kao pjevačica, pjevala nacističke pjesme izvodeći skladbe Schuberta, Schumanna i Huga Wolfa. To pokazuje koliko su bili glupi i neobrazovani. Nakon izlaska iz zatvora, unatoč odbijenici Beograda, moja je majka uporno uvijek iznova tražila dozvolu za odlazak iz Jugoslavije. Dobila ju je tek nakon tri godine kada su komunisti konačno shvatili da im je jedna udovica s malim djetetom, kojoj su 1946. i tako konfiscirali svu imovinu, zapravo nezanimljiva. I tako smo se 1948. majka i ja iz Zagreba preselili u Beč.
Kako ste se snašli u novoj sredini?
U Beču je vladalo strašno siromaštvo, ali svejedno sam se osjećao kao u raju nakon svih tih strašnih događaja u Jugoslaviji koji su mi uništili dio djetinjstva. I sada se znam sjetiti kako sam lutao zagrebačkim ulicama i tražio majku, ne znajući da je u zatvoru. Jer rodbina mi je lagala da je kod djeda na Sušaku. Znao sam da to nije istina. U svakom slučaju dolazak u relativno siguran Beč doživio sam kao spas. Sve ostalo nisam razumio jer sam bio devetogodišnjak. Osim sreće da u školi ne moraš pjevati partizanske pjesme.
Napomenuli ste mi da više ne govorite hrvatski jezik. Zašto?
Mnoge su okolnosti doprinijele tomu. S 10 godina poslali su me kao učenika prvog razreda gimnazije u internat u Graz, gdje sam govorio samo njemački. Hrvatski sam mogao govoriti jedino s majkom, koju nisam baš često viđao jer je željeznička karta bila skupa, a vožnja od Graza do Beča trajala više od sedam sati u jednom smjeru. Kada sam počeo studirati, važno mi je bilo za moj posao glazbenika naučiti engleski, francuski i talijanski. Ali kad dublje razmislim, sve što je na bilo koji način bilo povezano s tadašnjom Jugoslavijom duboko sam potisnuo u zaborav, pa tako i jezik, iako mi je bio u genima. Vjerojatno da ne oživim te natruhe prošlosti.
I sada imate dvije domovine?
Za mene je domovina tamo gdje je netko priznat, gdje se osjeća kod kuće, uzdignuto i sretno. A meni u Jugoslaviji nije bilo dobro, za razliku od siromašne Austrije koja me je prigrlila. S Hrvatskom je drugačije. Čim se osamostalila, odmah sam zatražio hrvatsko državljanstvo i sada imam dvojno, austrijsko i hrvatsko.
Ali i s Hrvatskom imate problema. Borba Turkovića za povrat nacionalizirane imovine i odštetu obitelji traje i danas.
Ne želim puno govoriti o tome jer taj predmet još uvijek nije riješen. Kutjevački vinogradi moja su očevina. To je dobro od mojih predaka kupila hrvatska država. Radi se o vinogradarskom i poljoprivrednom dobru koje je još daleke 1920. bilo supermoderno uređeno i uzor drugima. Uvođenje novih sorti vinove loze, čak i onih iz Kalifornije, zdravstveno osiguranje za oko tisuću zaposlenika, interni telefon, uskotračna pruga itd. samo su dio ekonomskih zasluga obitelji Turković koja je odigrala važnu ulogu u Kutjevu i kutjevačkom kraju i mnogo učinila za razvoj tog dijela Slavonije. Sve do 1946. kada se Turkovićima oduzima, bez ikakve naknade, sve. Ta situacija vezana za povrat imovine i odštetu još uvijek traje. Na kraju Račanove Vlade vinogradarska tvrtka Kutjevo prodana je jednom njemačkom investitoru. Ali samo tvrtka, a dobro je i dalje u vlasništvu hrvatske države. Do sada nam je vraćen samo jedan drugi, mali poljoprivredni dio, dok je povrat vinskog dobra još uvijek upitan.
S obzirom na sve navedeno, u kakvim ste odnosima s Hrvatima u Austriji i Hrvatskoj?
S Hrvatima u Austriji imam dobre odnose, ali oni su još mnogo intenzivniji u Njemačkoj, SAD-u, Japanu, Italiji i Češkoj gdje mnogo nastupam. Kad je riječ o austrijskim Hrvatima, član sam Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i usko surađujem s njegovim osnivačem i prvim predsjednikom dr. Marijanom Brajinovićem. U sklopu Društva promovirao sam i svoju knjigu “Bečki život. Beč doživjeti”, a sudjelovao sam i na svečanosti otkrivanja spomen-ploče osnivaču hrvatske opere Ivanu pl. Zajcu u Beču. Kad mogu, posjetim i neke priredbe koje to društvo organizira. Ove sam godine bio i na svečanoj proslavi Dana hrvatske državnosti u bečkom Schönbrunnu.
A kakva je suradnja s Hrvatima u Hrvatskoj?
U Zagrebu sam dirigirao. I to upravo u onoj dvorani Glazbenog zavoda u kojoj je moja majka imala svoj posljednji koncert, nakon kojeg je uhićena. Za mene vrlo znamenito. Ali jedan od najdojmljivijih koncerata u mojoj cjelokupnoj glazbenoj karijeri, koji nikada neću zaboraviti, bio je onaj s Hrvatskim komornim orkestrom u potpuno razrušenom Vukovaru. U središtu tih ruševina, kao znak snage, vjere, ljubavi, a vjerojatno i prkosa stajao je novi Kulturni centar, gdje smo nastupili u sklopu Vukovarskih adventskih svečanosti. Impresivni prizor od kojeg se čovjeku koža naježi. Nakon koncerta, u potkrovlju Eltzova dvorca, također razrušenog u raketiranju Vukovara, održana je božićna proslava. Stotine okićenih božićnih drvaca koja su nas okruživala stvorile su atmosferu koju nitko tko je to doživio sigurno neće zaboraviti. A meni su kao zahvalu za koncert darovali dva bijela goluba mira. Na njih sam strašno ponosan i svaki Božić krase moje božićno drvce u Austriji. Vukovar mi je ostao u sjećanju i po prekrasnim narodnim nošnjama u koje su bili odjeveni članovi mjesnog zbora kojima sam dirigirao. Nasmijani i veseli iako su sve izgubili i ništa nisu imali. Fascinantno!
Možda bi vas hrvatski ljubitelji simfonijske i komorne glazbe trebali češće viđati?
To ne ovisi o meni. Možda je razlog to što su u nekim novinama u Zagrebu o meni izašle prilično loše kritike. Svatko ima i dobrih i loših kritika. Ali činjenica da su u mojoj 30-godišnjoj dirigentskoj karijeri i nastupima širom svijeta dvije najlošije kritike upravo iz Zagreba također nešto govori. Vjerojatno postoje i oni koji su u jugoslavenskom sustavu bili vrlo uspješni i ne žele nešto dobro reći o onima koji nisu bili pripadnici tog sustava, bez obzira na razloge. Sjećam se još događaja kada se snimalo i proizvodilo u studiju Radio Zagreba. Šef proizvodnje tako se loše ponio prema meni da sam rekao da više nikada neću tamo doći. Tako sam i napravio i radije se odazivao pozivima iz Beča, Berlina, Basela, Praga, Torina itd.
Da se vratimo glazbi. Zašto ste u Beču studirali upravo fagot, a ne neki popularniji instrument?
Iz jednostavnih, bolje rečeno praktičnih razloga. U Beč smo došli izuzetno siromašni i, osim namještaja iz našeg zagrebačkog stana, nismo imali gotovo ništa. A kako sam želio studirati glazbu, savjetovano mi je da upišem studij fagota jer rijetko tko to studira pa ću brzo naći posao. Ljubav prema tom instrumentu tek se kasnije razvila. Paralelno s fagotom studirao sam i dirigiranje. Vrlo rano dirigiranju me kod kuće podučavao životni partner moje majke Friedrich Zaun, njemački dirigent dobro poznat Zagrepčanima. On je dirigirao od 1945. do 1956. Državnim simfonijskim orkestrom u Zagrebu te istodobno bio i ravnatelj Opere u Grazu. Od 1956. do smrti vodio je Njemačku operu na Rajni u Düsseldorfu i Duisburgu. Vrstan dirigent koji je i u poslijeratnom Zagrebu pridonio visokoj razini simfonijskog muziciranja.
Kako se dalje razvijala vaša karijera?
Kao student često sam bio zamjena u Bečkoj državnoj operi, a već s 20 godina prvi sam put profesionalno angažiran u mađarskoj izbjegličkoj filharmoniji Hungarica u Beču, u kojoj su glazbenici bili izbjeglice iz Mađarske 1956. Pet godina svirao sam u Njemačkoj kod Bamberških filharmoničara, sve do 1967., kada se na poziv Bečkih simfoničara vraćam kući u Beč. Moja karijera solo fagotista zapravo je počela debijem u bečkom Musikvereinu. Bio sam član nekoliko vrhunskih komornih sastava poput Concentus Musicus iz Beča, Komornog glazbenog društva Lincoln Centra u New Yorku, a osnovao sam i Ansambl Wien-Berlin s koncert-majstorima Berlinske i Bečke filharmonije. Od Bečkih sam simfoničara otišao 1984.godine, jer sam se želio posvetiti pedagoškom radu. Od 1984. do 1992. predavao sam fagot na Mozarteumu u Salzburgu, a potom sam fagot podučavao do 2003. godine na Bečkom sveučilištu za glazbu i dramsku umjetnost.
Kada je dirigiranje za vas postalo tema?
Vrlo rano. Prvi dirigentski debi imao sam na gostovanju kao fagotist kod jednog talijanskog komornog orkestra s Haydnovim simfonijama, gdje sam nastupio u dvostrukoj ulozi kao solo fagotist i dirigent, na njihovu zamolbu. To nije baš bilo jednostavno i zato sam odlučio ili jedno ili drugo. Toga se i sada držim – te samo dirigiram.
Koja je razlika između sviranja fagota i stajanja za dirigentskim pultom?
Razlika je ogromna. Kao pojedinačni instrumentalist odgovoran si samo za svoj dio izvedbe, a kao dirigent odgovoran si za sve. S druge strane, taj neopisivi osjećaj uzdignuća kada dirigirate Verdijev rekvijem, Sibeliusov violinski koncert ili Mozartovu Malu noćnu muziku uvodi te u ogromni svemir fantastične glazbe od koje se može mnogo naučiti.
Što, prema vama, čini vrhunskog dirigenta?
(Smije se...) Teško pitanje. Obrazovanje i znanje o psihološkom postupanju s ljudima posebno su važni. To znači empatija. Sposobnost razumijevanja emocija drugih. Zato autoritativni način rada genijalnoga talijanskog dirigenta Artura Toscaninija danas više ne bi prošao. Za dobrog je dirigenta također važno da ima koncept rada i točno zna što hoće te zrači sigurnošću. Zato djela koja dirigiram pokušavam naučiti napamet, da nisam ovisan o partituri.
Vaš rad prati i impozantna diskografija. Jeste li zadovoljni snimkama?
Gotovo nikada nisam zadovoljan, kao ni ostali glazbenici. Mozartov koncert za fagot u 20 sam godina četiri puta snimio, no ni jednom snimkom nisam potpuno zadovoljan. Od oko 210 mojih nosača zvuka i ploča, prilično sam zadovoljan samo snimkom Koncerta za fagot Carla Marije von Webera. Inače sam sjajno surađivao s engleskim dirigentom sir Nevilleom Marrinerom, s kojim sam se izuzetno dobro razumio. Tu su još i virtuozni austrijski dirigent Nikolaus Harnoncourt s kojim imam prekrasnih zajedničkih produkcija. Zadovoljstvo mi je bilo surađivati i s Wyntonom Marsalisom, koji za mene napisao Meeelaan, kvintet za fagot i gudački kvartet, koji sam zajedno s gudačkim kvartetom Sebastian prvi put izveo u Zagrebu. Da mu se odužim, za njega sam u New Yorku svirao jazz za klasične glazbenike. Svakako moram spomenuti i ansambl 12 njemačkih virtuoznih saksofonista Selmer Saxharmonie, kojem dirigiram već 11 godina i s kojim sam osvojio meni dragu njemačku nagradu EHO-klasika.
Napisali ste i četiri knjige o glazbi. U knjizi “Bečki život. Beč doživjeti” na feljtonistički način donosite viđenje Beča i Bečana, njihovu strast prema tradiciji i kulturi, ali ne baš uvijek primjeren odnos prema doseljenicima i integraciji stranaca.
Sretan sam što nisam političar pa se ne moram baviti tim izazovima, jer su oni postali gotovo nerješiv problem Europe. U glazbenom životu i migracija i integracija sjajno funkcioniraju, dakle “concetare”, zajedničko muziciranje. Pogledajte poznate europske orkestre, u njima zajedno sjedi 20 do 25 različitih nacija. Tu politika ne igra nikakvu ulogu. Za uspješnu integraciju uvijek su potrebne dvije strane, to svi dobro znaju.
Jesu li, prema vašoj ocijeni, migracija i integracija krive za sve jače skretanje Europe udesno i uzlet populista?
Premalo razumijem tu temu da bih izjavio neku veliku rečenicu za novine. Ono što mogu reći jest da sam prilično zdvojan zbog načina na koji se Europa trenutačno razvija. Jer nadali smo se da će Europa biti Europa zajedničkog srastanja, a ne distopije.
U svojoj knjizi “Što glazbenik radi preko dana“, između ostalog, dotakli ste se i odnosa glazbe i politike. Kakav je taj odnos?
Pogledajte samo PISA istraživanje, od stotine stranica samo jedan mali odlomak govori o glazbi, i to o njenu downloadu, a ne o skladateljima, njihovu stvaralačkom opusu i slično. Politici glazba služi samo da se njome kiti. U kojoj mjeri, to ovisi od subvencija i značaju subvencioniranih. U Austriji glazba ima vrlo snažnu javnu potporu. U SAD-u nema javne potpore i glazba je ovisna o privatnim sponzorima. Dakle, ovisnost postoji, ali nije svugdje ista. Odnos glazbe i politike dobro ilustrira i ovaj primjer. Poznat mi je jedan glazbeni festival, namjerno mu neću reći ime, koji niti traži niti dobiva subvencije. Ali na njegovo otvaranje ne dođe ni jedan jedini političar.
Proputovali ste gotovo cijeli svijet, nastupali s mnogobrojnim renomiranim orkestrima kao solist i dirigent. Imate li neki neostvareni san?
Imam ih više. Neki nisu za javnost, a među onima koji jesu i koji imaju veze s glazbom jedan je taj da još uvijek čekam da dirigiram velebni Mozartov Requiem i Haydnov oratorij “Stvaranje”.
Što vas ispunjava srećom?
To što su moji studenti raštrkani širom svijeta od Europe, SAD-a do Japana. U gotovo svim bečkim i austrijskim orkestrima, ali i u Berlinskoj i Münchenskoj filharmoniji, Simfonijskom orkestru Chicago itd. sjedi barem jedan moj učenik. Moj je student bio i hrvatski fagotist Žarko Perišić. Ono što sam si postavio za cilj, da svi moji studenti sviraju prilično isto i da su prepoznatljivi, uspio sam ostvariti. I na to sam ponosan.
Čovjek vrijedan poštovanja!