Na Ponta Lopud festivalu gostuje Ruben Östlund, švedska redateljska zvijezda čiji je "Trokut tuge" ove godine nominiran za dva Oscara, a hrvatsko-danskom glumcu Zlatku Buriću donio je i europski pandan Oscaru, nagradu EFA. Östlundu ovo nije prvi posjet Hrvatskoj i okolici: 2018. primio je nagradu Maverick na Motovun Film Festivalu, a godinu kasnije bio je u Sarajevu kao predsjednik žirija tamošnjeg filmskog festivala, čiji organizatori stoje i iza Ponta Lopuda.
Crveni sarajevski tepih ovaj je put zamijenjen bajkovitim otočkim vrtovima i paviljonima u kojima se svakoga dana događaju vrijedne razmjene između mladih i iskusnih filmaša. Ruben Östlund tu je priliku iskoristio da predstavi ideju za svoj novi film, koji će se čitav događati u utrobi aviona. Nakon što je detaljno prepričao sve što s filmom planira, pitali smo ga zar ga nije strah da će mu netko ukrasti ideje, a on se samo nasmijao i rekao: "Pa to bi tek bilo zabavno!"
Östlund je, naime, uvjeren da se film u svim svojim fazama treba testirati pred onima koji će ga kasnije i gledati.
– Velika prednost europskog filma je to što ga financiramo javnim novcem. Imamo pravo na umjetnost, pravo na pogrešku. Kolegama iz SAD-a jedan film pred praznim kinima može uništiti karijeru, a ovdje se ljudi oporave od povrijeđenog ega i normalno nastave dalje. Međutim, ta situacija da ne ovisimo o publici dovela je do toga da se sve manje filmova i radi za publiku, na način da su komunikativni, smiješni, da provociraju ili potiču debatu. Europski redatelji moraju se tu i tamo sjetiti da će njihov netko i gledati – rekao je Östlund.
Nakon bolnog iskustva predstavljanja loše montiranog filma "Play" pred publikom u Cannesu, zakleo se da će svaki film prije finalne verzije pokazivati odabranim grupama ljudi, "Trokut tuge" testirao je dvaput: jednom u Berlinu, s umjetnicima i kritičarima, a drugu malenom selu kraj kojeg živi.
– To je bila troipolsatna verzija filma. Gledatelji u selu u kojem nitko previše ne mari za umjetnost bili su iskreni, smijali su se naglas, bunili se da je film predug… s druge strane, sva ta kultivirana berlinska publika gledala je film u potpunoj tišini. Taj kontrast osvijestio mi je koliko stav kritičara i intelektualaca ubija kolektivno iskustvo filma. Oni toliko toga pogledaju sami ili okruženi jedni drugima, a zapravo nemaju kontekst kolektivnog gledanja koje je dio iskustva filma – rekao nam je Östlund.
Film "Turist" bio je prvi Östlundov pokušaj da se izmakne iz datosti europskog arthouse filma. U toj crnoj komediji smještenoj na šminkersko skijalište, lavina koja se na trenutak učini kao prijetnja izazove pretjeranu paničnu reakciju oca obitelji koji kasnije mora živjeti sa sramom što je umjesto svoje djece krenuo spašavati sebe.
– Ne biste vjerovali, ali čitav taj film nastao je zbog kratkog videa koji sam pronašao na YouTubeu, gdje ljudi baš tako sjede na terasi skijališta kada u pozadini krene lavina. Oni se uspaniče i bježe, a mrvicu kasnije poniženo se vraćaju za stol da nastave jesti. Dugo sam u glavi vrtio tu scenu, a onda mi je prijatelj rekao: što bi bilo da je samo otac pobjegao? I tu sam shvatio da imam film – prisjetio se Östlund, koji upravo na YouTubeu često pronalazi inspiraciju ili rješenja za neke autorske postupke.
Za ovog Šveđanina i najmanja stvar može postati kamenčić koji stvori tu filmsku lavinu, ideju za "Play" dobio je na temelju jedne vijesti u novinama, a "Kvadrat" je bio inspiriran stvarnom umjetničkom instalacijom i idejom prostora u kojem na neki način mijenjamo kolektivne ugovore. – Neki mi kažu da je moj pogled na društvo crn, ali ja to ne mislim. Ono što jest istina je da me inspiriraju priče o neuspjehu, propasti, onome što joj prethodi i što se iz nje razvija. Kao u slavnom Milgramovu eksperimentu gdje su ljudi u laboratorijskim odijelima ispitanicima naređivali da u živog čovjeka puštaju sve jaču struju, pa na temelju toga procjenjivali psihološki efekt autoriteta, ja svoje likove stavljam u nemoguće situacije kako bih poput eksperimentatora vidio što će nam to reći o njima. Pritom glumcima često kažem da se ne opterećuju izmišljanjem velike povijesti svojeg junaka, osim nekih određenih demografskih odrednica mene zanimaju samo njihove reakcije unutar scena u kojima se nalaze – objašnjava Östlund.
Njegov novi film bavit će se jednom takvom situacijom zatočenosti u avionu bez ikakvih komunikacijskih sredstava, gdje se svi sustavi za zabavu pokvare, a ljudi se odjednom nađu osuđeni jedni na druge. Nada se da će njime uspjeti privući publiku u kina, koja smatra zadnjim prostorima kolektivnog iskustva gledanja.
– Ako pogledaš kako danas konzumiramo sadržaj, sjedeći svatko pred svojim malim ekranom, zajedno se za TV-om gleda još samo Eurovizija. Kompletan švedski TV program za djecu ima manje pregleda nego videi nekoliko influencera. To znači da nam djecu danas odgajaju tehnološke kompanije i 14-godišnjaci koji stvaraju taj sadržaj, a mi smo kao roditelji izgubili mogućnost da odgojimo nove generacije pokazujući im stvari koje smatramo vrijednima. Osim ako pronađemo način da ih vratimo u kino, i na tome treba inzistirati – zaključuje Östlund.