Šezdesetipet minuta dobre kazališne predstave koja ne umara, ne tlači, ne dosadi, ne izazove komešanje na neudobnim sjedalicama, ne poluči pitanje - šta je meni ovo trebalo gledati? Nego vas nahrani, obogati, pozove na razmišljanje i promišljanje. Što bi i trebala biti zadaća teatra.
Riječ je o drami "Bolna djeca u cvijeću" postavljenoj po tekstu Antonele Tošić koja je praizvedena na Sceni 55 HNK u Splitu. Tom praizvedbom nakon pune tri godine otvorena je Scena 55, kako joj splitski kulturnjaci tepaju "mala scena" koja nažalost može primiti svega pedesetak gledatelja.
Valja podsjetiti da je tekst "Bolna djeca u cvijeću" dobio drugu Nagradu "Marin Držić" za novi dramski tekst u 2023. godini. Kao formu izabrao je trend današnje mlađe generacije: Instagram komunikaciju. Priča je to dvoje mladih ljudi koji su na potpuno suprotnim društveno-političkim stranama, Ona, poprilično angažirana feministica i On, jednako angažirani član Torcide, uspostavljaju komunikaciju putem, čega drugoga danas, nego društvenih mreža. Premda su "na prvu" na potpuno drugačijim stranama, kad iziđu iz svojih ljuštura u kojima skrivaju rane, brazde i okrznuća zadobivena u djetinjstvu i ranoj mladosti, razvijaju prisnu, iskrenu i duboku emotivnu vezu. Ogole se gotovo do kosti otkrivajući jedno drugome najskrivenije tajne i najtananije osjećaje i shvaćaju da ih, unatoč gotovo nepremostivim razlikama, puno toga veže. I da u biti imaju puno toga zajedničkog.
Predstavu je režirao Vinko Radovčić, a u njoj igraju studentica Rea Bušić i poznati splitski glumac Pere Eranović.
Rea Bušić rođena je Splićanka koja na Akademiji u Zagrebu upravo priprema završni ispit. Ističući kako mladi glumci rijetko dobivaju ovakvu priliku u kazalištu, uoči praizvedbe rekla je kako misli da su glumci bolna, ranjiva djeca.
- Tekst je predivan zbog te svoje ranjivosti koja nedostaje u današnjem svijetu. Virtualni svijet stvara nam neku idealnu sliku kojoj težimo, a svoje se ranjivosti bojimo, izjavila je.
- Ono što je mene izazvalo, dakle ono gdje vidim ljepotu ovog teksta i djela je što u svojoj armaturi sadrži natruhe zagrebačkog književnog feminizma. Nipošto nije bezobrazan i nema ni trunke pokvarenosti. Njegova ljepota leži upravo u činjenici da je pisan jezikom ljubavi, kazao je za Večernji list Pere Eranović.
Hvaleći tekst Antonele Tošić dodao je: - Svjetonazorski podijeljenim likovima, koji imaju svoje rane, odlučila je polako skidati oklop i doći do onoga što se zove ljudsko biće. Pri tom ne zauzima stranu, ne apostrofira kako joj je jedno vrjednije ili bolje od drugog. Ponudila je toplu ljudsku priču. U današnjem vremenu kriza nepopularno je nekom reći da ga voliš. To je degradacija temeljnih vrijednosti na kojima je izgrađeno čovječanstvo, a to su ljubav i jedna dobra vjera."
I kao što je objasnila Antonela Tošić, ovo je priča da se žene bar malo oslobode vječno prisutnog srama. Srama jer nije obrijala noge, srama jer ih je obrijala. Srama jer je glasno rekla što misli, srama jer je šutjela. To je tekst za ljude, kakvi god da jesu. Za sve feministkinje, koje se osjećaju kao loše feministkinje, da prihvate svoju ljudskost i greške koje rade. Za sve antifeministkinje da shvate da feminizam nije loša i prljava riječ. Za sve seksiste, šoviniste, homofobe i transfobe da se suoče sa svojim riječima i postupcima. Za sve muškarce koji se boje pokazati svoje emocije jer misle da će zbog njih izgledati slabi, a ne znaju da njihova stvarna snaga leži upravo u toj "slabosti".