Čak i oni iza kojih su desetljeća odlaženja u kazalište ne sjećaju se kada je neki mladi glumac tako moćno debitirao na sceni HNK Zagreb. Pošlo je to za rukom Filipu Vidoviću, koji u predstavi “Ciganin, ali najljepši” tumači naslovnu ulogu. Sandija je stvorio Kristian Novak, u istoimenom romanu, a na scenu postavio Ivica Buljan u dramatizaciji Ivora Martinića. Sam Filip priznaje kako tek sada, nakon uzbuđenja premijere, osjeća umor.
Naravno, priču o velikom poslu i uspjehu počinjemo audicijom na kojoj je dobio ulogu, u konkurenciji čak 70 glumaca. Oboje se slažemo da je audicija u našim kazalištima premalo, a mladih glumaca u potrazi za poslom sve više:
- Audicija bi zaista trebalo biti više, ima toliko puno ljudi koji odlično rade, zaslužuju priliku. Za audiciju u HNK saznao sam na Facebooku, odmah sam nazvao Silvija Vovka, glumca HNK Zagreb, jer smo prijatelji još s Akademije. Pitao sam ga što on misli, da li da se prijavim jer ipak je u pitanju glavna uloga, ima li to uopće smisla. Silvio mi je rekao: “Samo se ti prijavi.” U prvom krugu su odlučivali na temelju fotografija i godina i tu je otpao dio ljudi, a za drugi krug trebalo je pripremiti monolog iz knjige. Pročitao sam knjigu i shvatio da ne želim izabrati samo jedan dio, nego sam spojio različite odlomke u priču. Pokušavao sam u početku s nekim određenim dijelom i nije išlo jer to, naravno, i nije pisano kao cjeloviti monolog. Zvučalo mi je nedorečeno, a želio sam da moj monolog ima dramsku cjelinu i raznovrsnost. Malo sam se s time poigrao, napravio svoga Sandija i došao na audiciju. Poslije nekog vremena Ivica Buljan mi se javio, opet preko Facea, i kada sam vidio poruku: “Tebe sam uzeo za Sandija”, a bio sam s djevojkom u restoranu, nakon minute šutnje počeo sam vrištati od sreće, prisjeća se.
No, tada je s glavnom ulogom u džepu trebalo doći na probe. Ondje ga je čekao gotovo cijeli ansambl Drame HNK Zagreb – u predstavi sudjeluju 34 glumca - a preko puta njega: Nina Violić, Alma Prica kao njegova majka, Livio Badurina kao poočim...
- Na sreću, s Ninom sam prošlog ljeta radio neki studentski film. Tako smo se upoznali i super smo radili zajedno. Znamo se i otprije, imamo neki dobar kontakt, u tom poslu odmah osjetiš ljude. Ali cijeli ansambl mi je pružio podršku, baš svi odreda. Poticali su me, govorili da lijepo radim, i taj osjećaj pripadnosti i zajedništva me oslobodio. Kada te na takav način prihvati glumački ansambl, potaknut si da da radiš bez ikakvog straha, da sam sebi kažeš: “Dobro, to su probe, tu se smije griješiti”, iako se, naravno, smije pogriješiti i u predstavi. No, ovdje su mi svi oni zajedno velikodušno dali prostor da ga ispunim svojom igrom, i to je bilo neizmjerno poticajno.
Na pitanje što mu je bilo najteže u radu na “Ciganinu”, kaže da nije siguran. Podsjećam ga na specifičan govor, jer on u predstavi govori i međimurski i romski, ali njegov se romski razlikuje od ostalih jer glumi mladog Roma koji je završio osnovnu i srednju školu, dakle dijete je koje je moralo govoriti standardnim hrvatskim.
- Prvo sam s glumcem Ivanom Glowatzkym radio na međimurskom, usavršio ga i tek tada počeli smo ubacivati romski, a ključnu pomoć pružio je Elvis Kralj, savjetnik za romski. Bojao sam se da to ne ispadne karikatura, vrlo je tanka linija. Svima nam je također puno pomogla Ines Carović. Na početku me bilo strah da ne pretjeram, ali postupno sam ušao u jezične finese. Pazio sam koliko “prljam” jezik, dugo smo radili na formuliranju rečenica, gdje ‘ubiti’ pravu jezičnu konstrukciju, a gdje padež. To je teška, ali s druge strane i uzbudljiva igra, jer taj jezik i govor moraju ući u vaše tijelo. Teško je to riječima objasniti, ali tek kada taj govorni dio uđe u vaše tijelo, mimiku, tek tada se možete s time poigravati, dozirati i onda odlučiti što će biti najbolje.
Kažem mu kako sam uoči premijere nove predstave Teatra Rugantino i Kazališta Planet art razgovorala s njegovom mamom, glumicom Gordanom Gadžić, i kako mi je iz jedne rečenice bilo jasno da u njoj raste strah prije sinove, a ne vlastite premijere.
- Mama je mama, to tako ide - kaže uz osmijeh i otkriva da se mama usudila doći na samo jednu probu, uoči premijere, te da je s njom znao razgovarati o pojedinim scenama.
On sam kao da ne zna za strah.
- Cijeli ansambl: Nina, Alma, Livio, Bojan, Franjo... ma svi do jednog bili su izvor moje sigurnosti. Zapravo je lijepo raditi u takvoj atmosferi u kojoj se ljudi uzajamno poštuju i predano rade, tada se mogu napraviti čuda, to je plodno tlo iz kojeg se onda crpi sve ostalo. Puno smo radili, puno razgovarali, analizirali podtekst, otkrivali što je to ispod riječi koje izgovaramo, koji su to problemi kojima se bavimo. Uz to, redatelj Ivica Buljan dao mi je veliku slobodu u radu, a ja sam se trudio da je iskoristim.
Pričom o strahu podsjeća me na sjajan tekst koji je sam Kristian Novak napisao za programsku knjižicu predstave u kojem objašnjava kako on uvijek piše u strahu. Novak u tom tekstu poentira rečenicom: “Sada znam, pisati bez straha je moguće, ali za mene besmisleno”. I dok raspravljamo o strahu, Filip objašnjava kako ga na sceni ne smije biti, jer tamo bi bio kočnica, spriječio bi glumca da se izrazi do kraja. “Prevodimo” stoga strah u odgovornost, kreativnu odgovornost:
- Odgovornost je jako bitna. Tu mi je jako pomoglo što sam prije ove predstave u Komediji radio “Talijanski slamnati šešir”. Bio sam alternacija s Janom Kerekešom, a kada se rade alternacije to znači da zapravo imate pola proba, što je naporno i stresno, ali kada i u tim uvjetima uspijete napraviti ulogu, dobijete sigurnost, shvatite da možete, da ste na pravom putu.
Kroz stres i energiju se dotičemo i tog mitskog glumačkog adrenalina, “kemije” koja glumca drži našpananim na sceni. Kao primjer spominjem generanu probu “Kralja Edipa” svojedobno na Igrama, kada je Mislav Čavajda iščašio koljeno i ne samo odigrao predstavu do kraja već i puzeći na koljenima prošao kameno stubište.
- Isuse Bože, bio sam u postavi. Bilo je strašno, njemu je tijekom predstave tri puta koljeno izletjelo. To su te situacije, glumac osjeća bol, ali mislim da je to isto kao i u vrhunskom sportu, recimo boksu. Drži vas adrenalin i ne osjećate 80 posto te boli. Kada završi predstava onda je gadno, ali dok traje tjerate dalje - priča i kaže da adrenalin koji je skupio radeći “Ciganina” tek sad osjeća.
Dok mu kolege čestitaju, sjajne kritike stižu sa svih strana, a veliki ga redatelj Janusz Kica, kojeg smo sreli pred zgradom HNK, uz čestitku grli nasred ceste, on ostaje vrlo smiren. Pri tome ne odaje dojam da potiskuje euforiju, već se dječački opušteno veseli dobro obavljenom poslu:
- Sada smo na neki način gotovi. Premijera je iza nas, sada igramo. Umor koji je sada došao normalna je stvar. Treba sad malo stati na loptu i krenuti dalje - objašnjava.
Kažem mu da sam ga gledala u “Tri sestre” u Gavelli, ali i kao princa Male Sirene, u predstavi “I živjeli su sretno”. Pitam vjeruje li da postoje životne situacije koje odgovaraju toj formuli iz bajke: i živjeli su sretno do kraja života.
- Siguran sam da postoje! I da ne postoje lijepo je u njih vjerovati - kaže. Razgovaramo o toj predstavi u kojoj je glumio s još trojicom mladih glumaca: Adrianom Pezdircom, Ivanom Magudom i Ivanom Bošnjakom, a svaki od njih bio je jedan od prinčeva kojima je autorica Nina Horvat dala u zadatak da ispričaju što se događa kada bajka završi. Predstava je nastala kao projekt na Akademiji i svoj život pronašla na Sceni Gorica, dečki su je igrali mnogo puta. A svakom je mladom glumcu od presudne važnosti da igra, da se pokaže i dokaže.
- Na Akademiji ste kao pod nekim staklenim zvonom. Stalno radite, ali nemate osjećaj što je to dok ne izađete ispod tog staklenog zvona. Zato su takve predstave mladom glumcu važne, daju mu priliku da se iskuša pred različitom publikom. Nekima je šok trenutak kada diplomiraju. Često se događa da ljudi diplomiraju i nađu se na cesti bez posla. A što sad?, pitate se tada. I meni se to dogodilo, ali tada sam dobio pripravnički staž u Trešnji, a nakon toga sam opet nekoliko mjeseci bio bez posla. Svakakve misli i sumnje tada prolaze glavom, ali treba proći i kroz takve glumačke krize. Tada zapravo ojačate, preispitate svoje stavove i razmišljanja, sagledate stvarnost na neki dublji način - govori i slaže se s mojom tezom da je za mlade glumce dobar put u posao onaj kroz rad u kazalištima za djecu.
- Kazališta za djecu su jako važna jer su djeca super kritičari. Oni odmah shvate kada nešto ne valja pa to lijepo odmah i kažu. Osim toga, dječje predstave se puno igraju, a takav trening je potreban mladom glumcu. Uđete u ritam da u mjesec dana odigrate 20 predstava, a to nije lako - kaže, a ja ga podsjećam na “Tonkicu Palonkicu” koju je radio u Kazalištu Žar ptica, a za koju je morao naučiti i ples na svili:
- Ples na svili je unikatna vještina, nije baš da zatreba često u glumačkom životu, ali sudjelovanje u takvoj predstavi između ostalog podsjeti vas da morate ostati u formi, da je trening tijela nužan.
On sam vatreno krštenje doživio je miljama daleko od teatra za djecu. Bio je dječak od dvanaest godina kada se našao na sceni uz oca Ivicu Vidovića, ali i Peru Kvrgića, Zijaha Sokolovića i Radu Šerbedžiju u predstavi Teatra Ulysses “Playbecket”. Bila je to ne samo njegova prva predstava nego i jedina u kojoj je na sceni bio s ocem, legendom hrvatskog glumišta. Dok mu govorim kako mi je jasno da ne postoje glumačka imena koja ga bacaju “u nesvijest”, jer počeo je s najvećima, on mi priča kako je to za njega tada bio tek dječji hir. Kao dječak je htio biti ribar ili arheolog, ali je jednog dana poželio vidjeti što je to – proba i kamo to njegov tata ide svaki dan. I dok se tamo motao, Rade Šerbedžija, koji je i režirao predstavu, pitao ga je bi li htio probati, jer trebao im je dječak. A on je rado pristao:
- Kao dijete ne razmišljate koliko je velik glumac Rade, a koliko Pero, kojega sam tada zvao kolega, što je Peri bilo i smiješno i simpatično. Na tu sam probu zaista došao potpuno dječački nevin. Bila je to zaista tek dječačka igra, super ljeto na Brijunima. Ali da, upravo je tog ljeta sve krenulo.
Spominjem mu kako najčešće koristi riječ “igra”:
- I danas je to igra. Stvari na sceni jesu i moraju biti igra. Lijepo je tome pristupiti tako. Imate partnere, s njima razmjenjujete replike, riječi, razmišljanja, energije, osjećaje. Tako bi to trebalo biti, ta lakoća razmjenjivanja osjećaja na sceni zatim prelazi u gledalište, pa onda ljudi to pamte. Za mene je to pravo kazalište, kazalište sa srcem. Nema smisla drukčije. Kada nema srca u kazalištu, onda kao da ga i nema. Ako ljudi dođu u kazalište, gledaju predstavu i odu, a ne ponesu nešto sa sobom u grudima - priča i pokazuje na srce - onda nešto ne valja. Ako ne radite s dušom, kazališa nema - tvrdi.
Pitam ga kako su mama i tata reagirali kada je objavio odluku da će biti glumac.
- Odmah nakon te prve predstave krenuo sam u dramski studio ZKM-a, ali opet je to bilo nešto što rade djeca. Naravno, kada sam mami i tati došao s konačnom odlukom, nisu bili naročito sretni. Gluma je specifičan posao, težak i nesiguran, a svaki roditelj želi svome djetetu sigurniju budućnost. Kada su moji roditelji vidjeli koliko je moja želja jaka, i koliko sam u tome ustrajan, podržali su me svom snagom.
No, koliko je teško u glumačkom poslu prezivati se Vidović? Za mnoge je on “mali od Ivice”, ili je to bio do ove uloge.
- Zauvijek ću biti mali od Ivice. Ja jesam njegov sin. Bilo je trenutaka u kojima je prezime bilo teret, i onih u kojima je bilo prednost. To ne ovisi o meni nego o tuđim projekcijama. Nekada zbog toga dobijete priliku, a nekada su očekivanja prevelika ili pogrešna, ali na koncu se sve svodi na to da sam ja na toj sceni. Scena vas ogoli. Nema tu laži. Nema tu ni mame ni tate. Odmah se pokaže je li vam na njoj mjesto ili nije - objašnjava.
I dok predstava “Ciganin, ali najljepši” tek hvata zamah, Filipa ćemo uskoro gledati u trećem ciklusu TV serije “Počivali u miru”. Na razgovor je došao ravno s novinarske projekcije prve epizode serije, koja se na HTV-u počinje prikazivati 15. siječnja, i vrlo je zadovoljan viđenim. Kaže kako je izuzetno sretan što je imao prilike sudjelovati u snimanju serije koja doista može stati uz bok stranoj produkciji.
Na vječnu glumačku dilemu: status slobodnjaka ili stalni angažman, iskreno kaže:
- Angažman. I to ne samo zbog materijalne sigurnosti, jer novac nije sve, ni u životu, a posebno ne u ovom poslu. Biti slobodnjak ima svojih prednosti, ali puno je i neizvjesnosti. Za mladog je glumca važno da što više radi, da se razvija, i to kontinuirano. Zato je anžgaman dobra stvar. Status slobodnjaka možda je bolji u nekoj zrelijoj dobi.
Na samom kraju pitam ga o ulogama koje priželjkuje bez obzira na njegovu mladost, na to što je sada rođen za Romea, a Hamlet će doći u nekoj kasnijoj dobi. No, taj mladi glumac (rođen je 1991. godine) je i u tome drukčiji, promišljeniji, ali na neki način i zaneseniji. Govori kako je u literaturi toliko sjajnih uloga da će uvijek na neki način doći ona prava, ali uloga njegovih snova je, kako ističe, “potpuno suprotna njemu samom”. To je Shakespeareov Jago.
Glumac koji je licem, staturom plesača (u slobodno vrijeme pleše salsu) predodređen za romantične zavodnike sanja o ulozi manipulatora svih manipulatora. Bit će to sigurno, jednog dana, jako zanimljiv “Othello”!
sretno filipe, budi ponos svoga velikog oca ivice