U imenovanju Zlatka Hasanbegovića članom Kazališnog vijeća Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vidim moguću višestruku korist, za gospodina Hasanbegovića osobno, a samim tim i za uravnoteživanje odnosa političara, osobito desnih, prema kulturi i umjetnosti. Kada su ga, nakon rečenog imenovanja, pitali koja mu je najdraža predstava u HNK, gospodin Hasanbegović je s prijezirom odbio odgovoriti na to pitanje sugerirajući da je plitko, senzacionalističko i tabloidno. U pravu je utoliko što većina novinara koje redakcije pošalju da postavljaju takva pitanja ni sami uglavnom nisu nogom kročili u bilo koje kazalište i pogledali neku predstavu. Također, na propitivanje njegovih kompetencija da bude član Kazališnog vijeća, Hasanbegović je odgovorio kako je besmisleno takvo pitanje postaviti bivšem ministru kulture. I opet je u pravu u kontekstu hrvatske kulturno-političke prakse.
Nije ništa novo da se u upravna vijeća kulturnih institucija kao predstavnici Grada i države, odnosno Ministarstva kulture, upućuju ljudi za koje se u kulturi ne zna, koji u njoj nisu učinili ništa veliko i važno, a ponekad je riječ o ljudima koji ni svojom profesijom nisu usko vezani za kulturu i umjetnost. Međutim, to i nije preduvjet da bi netko postao član tijela u kojem građani nadgledaju rad ustanove i uglavnom paze na zakonitost. Ne radi se tu čak ni o nekim profitabilnim sinekurama koje bi donosile i velike honorare, poput mjesta u upravnim odborima velikih tvrtki u državnom vlasništvu.
Doduše, svako toliko ta vijeća postanu važna i bitna zbog svoje uloge u donošenju kadrovskih odluka, biranju i imenovanju ljudi na vodeće funkcije u kulturnim institucijama. I tu su im ovlasti, od kuće do kuće, različite, a vlast, bilo lokalna ili državna, također uvijek u rukavu ima način da mišljenje nekog takvog vijeća zaobiđe ako joj nije po volji.
Hrvatska politička desnica, pogotovo ona kojoj je Zlatko Hasanbegović idol i ikona, svojedobno je, baš nekako u doba kada je Tomislav Karamarko Hasanbegovića postavio za ministra kulture, neprestano trubila o talijanskom filozofu Antoniju Gramsciju i njegovu konceptu osvajanja vlasti preko osvajanja civilnog društva i osobito kulturnih institucija. Svrha toga bila je pokazati i dokazati kako u Hrvatskoj, najkraće rečeno, upravo u kulturi i preko kulture još uvijek društvom, pa stoga dobrim dijelom i državom, vladaju ljevičari, a ti su, pak, odreda anacionalni, antihrvatski i jugonacionalistički komunisti.
No, sada su, zahvaljujući političkoj trgovini s gradonačelnikom Bandićem, Hasanbegović i Esih poduzeli upravo takav marš na institucije kulture. Zlatko Hasanbegović dospio je u Kazališno vijeće HNK, a Bruna Esih u Upravno vijeće Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, da spomenemo samo “najatraktivnije” transfere.
Nadam se da će se oboje političara savjesnim obavljanjem svojih dužnosti u spomenutim kapitalnim kulturnim ustanovama i institucijama uvjeriti u ograničenost političke moći pred umjetnošću. Gospođa Esih će, nadam se, za početak proučiti povijest Lisinskog i produbiti svoje znanje o razdoblju i sistemu koji nam je taj glazbeni i kulturni hram ostavio u naslijeđe. Upravo ove 2017. godine, u povodu 30. godišnjice smrti Ive Vuljevića, u Lisinskom je prikladna pozornost posvećena tom velikom kulturnom radniku i vizionaru koji je, upravo kao predstavnik tadašnje vlasti, a samim tim i Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije i Hrvatske, pomogao stvoriti velika kulturna blaga. Kapitalna ostavština Ive Vuljevića u hrvatskoj kulturi tolika je da i ne primjećujemo koliko smo te ostavštine već rasprčkali i pogubili, a još uvijek nam se čini da smo silno kulturno snažni i bogati.
Zlatko Hasanbegović došao je na pravo mjesto da svoje intelektualne i znanstveničke potencijale oplemeni pravim kulturno-umjetničkim odgojem. Naime, teško će obrazac svoga političkog djelovanja moći primijeniti na kreativne procese i umjetnički rad u trenutačno najvažnijem, a ujedno i silno uspješnom hrvatskom kazalištu.
Evo, na primjer, ove subote, 30. prosinca, kazališna će godina završiti događajem koji se iščekuje s velikim uzbuđenjem: praizvedbom romana “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Ivice Buljana. Kako će tako složeno umjetničko djelo bilo tko utrpati u šablone desno – lijevo, nacionalno – anacionalno, hrvatsko – antihrvatsko? Hoće li Zlatko Hasanbegović procjenjivati rad redatelja i ravnatelja Drame HNK Buljana prema njegovim političkim stavovima koje jasno iskazuje, kad treba, ispred kazališta, ili prema njegovu radu u kazalištu kada se bude odlučivalo o novom Buljanovu mandatu u HNK? Hoće li se Zlatko Hasanbegović sada i osobno uvjeriti da Ivica Buljan nije nikakav parazitski antihrvatski uhljeb, nego umjetnik tražen širom svijeta, koji ima dovoljno posla i bez HNK već u susjednoj Sloveniji koja mu je, kao prvom strancu, dodijelila svoje najveće umjetničko priznanje, Prešernovu nagradu?
Naposljetku, Kazališno je vijeće mjesto na kojem će Zlatko Hasanbegović napokon moći ili dokazati svoje često iznošene tvrdnje o brojnim nepravilnostima i lažiranju poslovnih rezultata HNK pod intendanturom Dubravke Vrgoč ili, ako to ne uspije, na tu temu zašutjeti zauvijek.
Kulturne institucije poput Lisinskog i HNK, a i Umjetničkog paviljona, u čije je vijeće dospjela Ana Lederer, presnažne su, prebogate tradicije i odviše vitalne da bi ovo što se čini kao desničarski marš na njih moglo utjecati na živo tkivo umjetničkog stvaranja koje su u njima događa i predstavlja.
Nadalje, izloženost političara takvoj pravoj, istinskoj i živoj kulturi može pozitivno utjecati u prvom redu na njih osobno, a svaki njihov osobni kulturni pomak i napredak može donijeti dobro cijelom društvu, u skladu s njihovim utjecajem.
Branimir Pofuk - tvoj "članak" nisam čital kao i obično jer znam kak si nakakal gomilu hrvatofobnih budalaština! Ne znam zakaj, ali vidim kak godinama patiš - pati i dalje ili odi do psihijatra možda ti pomogne, makar ne vjerujem kak je to moguće, ali probaj!!