Godinama su se fanovi „Sopranosa“ nadali filmu koji će objasniti što se dogodilo nakon onog čuvenog zatamnjenja u posljednjoj epizodi serije. Ta je mogućnost nepovratno otpala kad je 2013. godine iznenada preminuo James Gandolfini, jer je naprosto nemoguće zamisliti bilo koga drugoga u ulozi odraslog Tonyja Soprana. Ali bilo je moguće napraviti film o formativnim danima mladog mafijaša, pogotovo jer se glumom već desetak godina uspješno bavi Jamesov sin Michael Gandolfini. I tako je nastao film „Svi sveci mafije“ („The Many Saints of Newark“) redatelja Alana Taylora (režirao je devet epizoda „Sopranosa“, ali i filmove „Terminator Genisys“ i „Thor: Svijet tame“), koji je trebao odgovoriti na pitanje tko je stvorio Tonyja Soprana.
Kroz priču filma vodi nas Christopher Moltisanti (glas Michaela Imperiolija, igrao je isti lik i u seriji) i za one koji ne poznaju gradivo, u prvim kadrovima objašnjava da ga je godinama kasnije Tony Soprano ubio. „Ugušio me pa je dao sitniš mojoj supruzi“, kaže Christopher – to smo vidjeli u seriji. U vrijeme kad počinje film, 1967. godine, Christopher još nije ni rođen. Ta je dosjetka primijenjena možda i kako bi opravdala činjenicu da je Tony Soprano sporedni lik u filmu koji ponajprije govori o Christopherovu ocu Dickieju Moltisantiju (Alessandro Nivola). Tony Soprano (u prvom dijelu filma igra ga William Ludwig) u trenutku kad počinje film ima 12 godina i živi u disfunkcionalnoj obitelji. Otac mu je u zatvoru, majka sve nade polaže u Tonyjevu sestru Janice (Mattea Conforti) pa neshvaćeni Tony pronalazi uzor u Dickieju, kojeg zove ujakom premda nisu u rodu. Ljeto je 1967. godine, Amerikom se šire rasni nemiri, ali malom Tonyju iz dječačke perspektive važnije je kako ujak ima lijep, sređen i dobrostojeći život, tako različit od njegove obitelji. Pravu ujakovu prirodu Tony će donekle shvatiti tek u drugom dijelu filma, koji se odigrava početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vjerojatno 1972., što se može zaključiti po spomenu „Prljavog Harryja“, koji je tad igrao u američkim kinima.
Dickie se oženio svojom pomajkom i s njom dobio sina Christophera. Tony (sad ga glumi Michael Gandolfini) ide u srednju školu, prilično je inteligentan, ali provlači se s dvojkama i još uvijek razmišlja o mogućem odlasku na fakultet. Ipak, Dickie i dalje ima golem utjecaj na dječaka. Nagovori ga da uzme ukradene zvučnike, ali kad Tony poželi impresionirati društvo u kojem je i Carmela (Lauren DiMario) tako što će mu ujak nabaviti piće za zabavu, Dickie se povlači. Tony je toliko razočaran ujakom da njegove zvučnike baci kroz prozor. Nakratko se čini da je Tony odlučio biti pošten (u jednoj sceni kaže „trudim se biti dobar“), kao što znamo, to mu baš i nije uspjelo, ali iz filma nismo saznali što je točno prevagnulo da se okrene mafiji jer nakon dva sata – film završava.
Film možete lako gledati čak i ako ste kojim slučajem propustili seriju. Štoviše, možda je čak lakše pratiti film ako niste nikad gledali seriju. Najveći ljubitelji „Sopranosa“ možda će se najviše razočarati filmom jer stilski uopće nije sličan seriji, premda se provlače detalji koje će fanovi odmah prepoznati. Primjerice, zgodna je crtica da se beba Christopher uvijek rasplače kad se nađe pored Tonyja, kao da zna nešto što mi ne znamo, primijeti netko.
Serija je bila inovativna i progresivna, film je standardan. Serija je probijala granice, film ostaje u gabaritima klasične linearno ispričane gangsterske priče. Poznavajući odnos majke i sina u seriji, očekivali smo neku vrstu mame iz pakla, tim prije što Liviju igra Vera Farmiga, glumica koja je maestralno odglumila mamu Normana Batesa u „Motelu Bates“. Livia iz filma je mama koja je digla ruke od sina, ali ništa više od toga. Jedna kratka scena u kojoj ravnateljica Tonyjeve škole Liviji objašnjava psihološki profil njezina sina vrlo izdaleka podsjeća na seanse Tonyja i doktorice Melfi, no snimateljski i režijski odudara od onog što smo vidjeli prije.
Sve to neće ni najmanje smetati onima koji nisu gledali seriju. No možda će im zasmetati nešto drugo. Naizgled, film ima sve što je potrebno za dobru priču. Razdoblje je izvrsno evocirano, pazilo se na sve detalje. Frizure, odjeća, automobili, namještaj ili pjesme na radiju, sve savršeno odgovara vremenu. Glumci su redom odlični. Od onih koji ovdje još nisu spomenuti treba izdvojiti Raya Liottu u dvostrukoj ulozi Dickiejeva oca i strica. Otac je u zatvoru, nikad nije vidio Tonyja, ali ipak će preko Dickieja ostaviti znatan utjecaj na dječakov život. U radnju filma zgodno je uključen stvarni događaj kad je bjelački policajac ubio Afroamerikanca, što je dovelo do rasnih prosvjeda u Newarku. Dickie iskorištava nasilje izazvano uličnim nemirima kako bi prosvjednicima prišio ubojstvo koje je počinio. Sve te sastavnice ipak nisu rezultirale filmom čija se kvaliteta može mjeriti sa sličnim filmovima o odrastanju mafijaša u Americi. Na spomen te teme odmah se sjetimo barem tri filma: „Bilo jednom u Americi“, „Kum 2“ i „Priča iz Bronxa“. Sva tri filma bolja su od „Svih svetaca mafije“. Scenarij su zajednički napisali kreativni autor „Sopranosa“ David Chase i Lawrence Konner, koji potpisuje scenarij tri epizode, ali film je daleko od vrhunaca serije. Naprosto, kao da storija o mladom mafijašu u nastajanju nije nudila onoliko štofa kao priča odraslog gangstera.
I na kraju, mnogo je toga film donio, ali nismo saznali kako je Tony postao mafijaš. Iz perspektive današnje Amerike rasni nemiri itekako su važni, „Sopranosi“ su se uvijek referirali na stvarne događaje (npr. na teroristički napad u rujnu 2001.), ali jesu li baš tako jako utjecali na životni odabir mladog Tonyja? U svojoj školi on organizira neku vrstu ilegalne lutrije, no ipak mu je još uvijek bejzbol važniji, izvanjski događaji, uključujući i nemire, uglavnom su mu nezanimljivi, a i dalje sanjari o fakultetu. Na kraju filma on je još uvijek neprilagođeni srednjoškolac iz čijeg ponašanja bismo prije mogli zaključiti da će postati netko poput junaka „Buntovnika bez razloga“ nego okrutni mafijaški šef. To se mijenja tek u posljednjoj sceni, iz koje postaje prilično jasno da će krenuti drugim putem, ali to je premalo za film koji se reklamirao krilaticom da će otkriti tko je stvorio Tonyja Soprana.
Nismo vidjeli ništa što će obilježiti njegovu buduću karijeru, prvi obračun ili možda prvo ubojstvo, ne znamo je li se dugo premišljao oko toga, je li to odradio zato što je morao ili se trudio dobro to obaviti. Budući da se film sastoji od dva dijela u dva razdoblja, svaki traje sat vremena, izgleda kao da su spojene dvije epizode nekog budućeg filmskog serijala zamišljenog da prati razvoj mafijaškog dona, možda čak u skladu sa starenjem Michaela Gandolfinija. Warner Bros istovremeno je film pustio na streaming, tako da je odaziv publike u američkim kinima bio prilično loš. Otprilike takva je i većina kritika pa je pitanje hoćemo li ikad vidjeti kada je i kojim činom Tony nepovratno prešao na tamnu stranu.