Bilo kuda, Slavka Pavić svuda. Zvuči kao slogan ili šala, ali kad su posrijedi zagrebačka kulturna zbivanja, doista je tako. Ne prođe izložba na kojoj nećete primijetiti par nježnih, znatiželjnih očiju s malim fotoaparatom u ruci. I tako već 70 godina, koliko traje njezina fotografska karijera, a što će proslaviti izložbom “Svijet vrijedan gledanja” koja se danas otvara u Galeriji Kranjčar.
Bit će izložen izbor od 12 antologijskih fotografija kojima se ujedinjuju dominantni interesi neumorne kroničarke Zagreba. Uoči proslave tog visokog umjetničkog jubileja Slavka Pavić nam je kazala:
– Od 1951., kad sam se učlanila u Fotoklub Zagreb, do danas nisam stala. I ne napušta me strast. Pratim sve izložbe. Evo, danas se u Galeriji Kupola otvara izložba Fotokluba “Zagreb i Zagrepčani” na koju neću moći jer se poklopila s otvaranjem moje izložba. Ali zajedno radimo i rastemo. Kako je to lijepo!
I sa svoje 93 godine, i koroni i vrućini usprkos, kaže, i dalje fotografira svaki dan.
– Uzmem svoju kamericu i hodam. Sada su mi u fokusu željeznice. Znate, ljudi me pitaju kako smo se upoznali moj suprug Milan Pavić i ja. A upoznali smo se na željezničkom kolodvoru u Zagrebu. Nisam tada ni znala tko je taj čovjek, a putovali smo za Daruvar. Od tada su mi željeznice bliske, a kako se često šećem po krasnoj ruti između Botaničkog vrta i pruge, gdje odradim i fitness, gledam te vagone i vlakove i snimam. Fotografija je poput ovisnosti, nema stajanja. Osim toga, idealna je da se njome bave svi, od sedam do 77, u mojem slučaju i nakon te dobi, samo je u sebi treba otkriti – smatra Slavka Pavić.
Rođena je 20. listopada 1927. u Jajcu. Djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru, a godine 1946. upisala je studij ekonomije u Zagrebu, u kojem se trajno i nastanila. Supruga je legendarnog fotografa Milana Pavića, koji je u fotografiju uveo poetiku smjera nove objektivnosti. Njihova ljubavna priča započela je, kako je spomenula, u poslijeratnom Zagrebu, 1948. godine na Glavnom kolodvoru i nisu se razdvajali do njegove smrti 1986. On je i pobudio i poticao njezinu fotografsku strast. Štoviše, 1950. darovao joj je prvi fotoaparat Rolleiflex. Od 1951. do danas održala je desetke samostalnih izložbi, sudjelovala na više od 300 grupnih, a radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, MUO-u, Muzeju grada Zagreba, MSU-u, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, zbirci Galerije Badrov te brojnim privatnim zbirkama.
– Od 2006. počela sam se baviti digitalnom fotografijom i arhiva tih fotografija mi je na računalu. Kroz proces digitalizacije shvatila sam da, kada nekome digitalno pošaljem fotografiju, taj je nikada više neće ni pogledati. Kad imate razvijenu fotografiju, u svakoj prilici koja to zahtijeva sjetit ćete se da tu fotku negdje imate i naći ćete je. Tako je i s mojom i Milanovom crno-bijelom arhivom. U njoj se jako dobro snalazim, znam gdje je koji negativ, a ovo digitalno... Dok ja to pronađem... Rekla bih da svaka škola ima svoj odraz, a ja sam kasno ušla u digitalizaciju i to se vidi. Vrijeme čini sve, i nas i sve oko nas – kaže Slavka. Posljednju fotografiju razvila je, kaže, prije nekoliko godina. To je jednostavno postalo preskupo. Prihvatila je novu tehnologiju, no dodaje: – Prava, analogna crno-bijela fotografija ipak ima svoju posebnu ljepotu, svoju vrijednost i draž jer svi mi, gledajući je, na svoj način zamišljamo kako iza nje nešto izgleda i u boji. Mirna je, romantična, osvježavajuća i djeluje kao živa istina, na njoj ništa nije uljepšano.
Na nagovor supruga učlanila se i u Fotoklub Zagreb, gdje je odmah njezinu kvalitetu uočio najveći autoritet Tošo Dabac i 1951. uvrstio njezine radove na IX. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije.
– Tošo je bio drag, otvoren, bez ograda, krasan čovjek. Odraz njegove osobnosti vidi se na njegovim fotografijama. U Fotoklubu su utorkom i petkom bili klupski dani pa bi netko održao predavanje. Poseban interes vladao je za Tošina predavanja, na kojima su svi šuškali o tome koji film razvija, kojim se razvijačima koristi... U pitanju je bio D76 Kodakov sitnozrnati negativ-razvijač... Svi su htjeli biti poput njega. Živjela sam u tom svijetu, pratila ga, trudila se i nešto naučila – zaključuje Slavka Pavić.
Gospođa je draga. Puno zdravlja želim.