Francuzi sve više žele čitati balkansku književnost

Društvo hrvatskih književnika sprema nam 45. izdanje Zagrebačkih književnih razgovora, jedne od najdugovječnijih hrvatskih književnih manifestacija. Od 2. do 4. listopada u prostorima DHK na Trgu bana Jelačića tako nas očekuje 16 hrvatskih i stranih sudionika iz svijeta književnosti, okupljenih pod ovogodišnjom temom “U potrazi za književnim kanonom – čitaj me za stotinu godina‟.

O vječnom pitanju kanona iz perspektive književnog prevođenja razgovarali smo s jednom od gošći Zagrebačkih književnih razgovora, nagrađivanom francuskom prevoditeljicom Chloé Billon čijom zaslugom Francuzi ovih dana mogu čitati neke od najboljih domaćih suvremenih pisaca poput Zorana Ferića, Damira Karakaša, Kristiana Novaka, Bekima Sejranovića, Dubravke Ugrešić, Olje Savičević Ivančević i mnogih drugih.

– Kao prevoditeljica, ponajprije prevodim suvremenu književnost i tek ovih dana krenula sam u prijevod autora koji bi se mogao smatrati hrvatskim književnim kanonom, a riječ je o Janku Poliću Kamovu. Naravno, moram biti svjesna i informirana o kanonu književnosti koju prevodim, zbog konteksta i referenci koje se neminovno pojavljuju i u kasnijoj književnosti. Međutim na pitanje što se mora dogoditi da neka knjiga postane kanon ili klasik može odgovoriti samo vrijeme. Možemo reći da je ponajprije u pitanju kvaliteta, ali kanon može biti i ograničavajuć, zatvoren. Kanon se u povijesti gradio kao nešto što bi trebalo biti reprezentativni temelj jedne kulture, ali na neki način “protiv” drugih. Kao da je kanon simbol, oličenje koje prirodno proizlazi iz naše kulture i našeg jezika, što se u slučaju kanona francuske književnosti često povezivalo s izjavama poput onih da je naš jezik superioran, ima najbolju formu i sl. Iz toga se rađaju ograničenja, propisi i pravila što se “smije”, a što “ne smije” pisati. No mnogo knjiga koje danas smatramo kanonom nastajale su zapravo odbijanjem kanona svog vremena. Stoga, kao prevoditeljica koja u prvom redu prevodi djela s manje prisutnih jezika na jedan veliki jezik, pokušavam time otvoriti nešto novo, izaći iz tih granica. Smatram da kanon treba živjeti, širiti se, a u književnom i političkom smislu da se treba više protiv kanona boriti nego ga uzimati kao jedino mjerilo – kaže nam Billon, koja knjige prevodi s gotovo svih jezika iz regije – hrvatskog, bosanskog, crnogorskog i srpskog, u koje se zaljubila s devetnaest godina kada se s prijateljima zaputila na putovanje zemljama bivše Jugoslavije i odmah se osjećala kao kod kuće.

Živo nas je zanimalo kako stoga, kao svojevrsni autsajder, gleda na naše kompleksno jezično pitanje?

– Nije na meni da i o čemu sudim, jer riječ je o vrlo delikatnom pitanju. Ne mogu tvrditi da sam genij i da sva četiri jezika razumijem i govorim savršeno, ali čini mi se da ponekad ima više razlika između raznoraznih dijalekata, primjerice, unutar same Hrvatske nego između sva četiri jezika. No postoji ona poznata izreka: “Jezik je dijalekt s vojskom i mornaricom.” Svaki jezik je apsolutno podložan političkim manipulacijama, ali na koncu nije problem u tome kako se koji jezik zove, nego u tome što granice sada otežavaju cirkulaciju književnosti i književnog djelovanja između zemalja koje ipak dijele zajednički kulturni i jezični prostor – smatra naša sugovornica te dodaje da porastom desnih politika primjećuje svojevrsno zatvaranje književnih granica i diljem Europe, pa i u Francuskoj, no i da je unatoč tome interes za prijevodnu književnost veći nego prije.

– Čini mi se da je interes za književnost s ovih područja definitivno veći sada nego kada sam započela raditi i nuditi tekstove izdavačima prije desetak godina. Možda je stvar i u tome da me izdavači već poznaju pa je veća i šansa da će mi odgovoriti na mail! No suočavam se s manje predrasuda i stereotipa nego prije, kada sam često nailazila na mišljenja da je književnost s Balkana ili Istočne Europe nužno tmurna, siva, da tematizira rat ili komunizam. S druge strane, postoji i određena doza orijentalizma, pa bi neki željeli da im se potvrde klišeji, i tražili su od mene da im ponudim “nešto poput Kusturice”! No, sada je već postalo jasno da na ovim prostorima postoji strašno puno kvalitetne književnosti, a slična iskustva čula sam i od kolega koji prevode s bugarskog, rumunjskog, češkog ili slovačkog. Mislim da su se čitatelji malo zasitili toga da jedina prijevodna književnost koja im je dostupna bude ona američka te da i oni žele vidjeti nešto drukčije, a i u knjižarama primjećujem da sve češće u izloge postavljaju knjige iz ove regije. Nije baš da se prodaju kao lude, ali interesa ima, a odlično kotira, primjerice, Jurica Pavičić – tvrdi Billon.

Jedan od najvećih izazova u prevođenju, otkriva nam, predstavlja joj i spomenuto hrvatsko jezično bogatstvo, odnosno naše iznimno izražene dijalektalne razlike kakvih u Francuskoj nema.

– Francuska je izrazito centralizirana zemlja koja je sustavno ubila vlastite dijalekte još u 19. stoljeću. Tako da kod nas takva raznolikost nažalost više ne postoji, no ono što se trudim napraviti jest da se i u prijevodu osjećaju te varijacije. Važno mi je u prijevodu pogoditi i socijalni element jezika, razlike u govoru ljudi sa sela i iz grada, obrazovanih i neobrazovanih, pripadnika različitih društvenih klasa i pozicija. Kada prevodim, na primjer, s dalmatinskog, posežem za govorom s francuskog Mediterana. Kada sam prevodila “Črnu mati zemlu” Kristijana Novaka, tražila sam rječnike starijih, danas gotovo izumrlih dijalekata nekih regija koje su mi se po načinu života činile sličnima Međimurju pa sam njihove riječi iskoristila za prijevode nekih nadimaka. U prijevodu knjige “Osmi povjerenik” Renata Baretića, koji u svojoj knjizi osmislio jedan izmišljeni dijalekt sastavljen od raznih otočkih narječja, posegnula sam za korzikanskim i na temelju njega skovala svoj mali neobični jezik. Veliki izazov bio mi je i prijevod “Mladenke kostonoge” Želimira Periša, koji se baš sjajno igra s formom. Ali ja volim takve izazove! – zaključuje Billon.