Ne znam gdje sam, ali znam da sam na pravom mjestu. Nikada nisam imao mir, ali sada sam opet na početku. Još uvijek siguran i daleko od svega. Dobio sam drugu priliku. I dalje se sjećam što je svjetlo pa znam da sam u mraku. Ali nije me strah. Čujem srce kako glasno pumpa krv i prvi put shvaćam kako je fantastičan taj organski stroj. Najviše čujem dva glasa. Jedan je dubok i ugodno hrapav, a drugi je nježan i topao. A kada se taj dubok i hrapav približi nježnom, otkucaji postaju snažni i brzi poput zvuka lokomotive. Da ih ne čujem, već bih zaboravio što lokomotiva jest i zvukovi me sve rjeđe podsjete na nešto poznato. Ali osjećam se sigurno i ovaj osjećaj je sve snažniji kako polako nestaje moja prošlost. Više si ne znam ni ime i misli postaju skup osjećaja kojima ne znam pridružiti riječi. Ne želim otići, pustite me da mirujem još malo. Čujem srce kao nikada do sada i bolno svjetlo iznenađuje moje oči. Želim reći nešto, ali ne mogu i glasan plač izlazi iz mene bez mog dopuštenja i pridružuje se buci. Zašto me uzimate od nje, vratite me njoj. Stavljaju me u tople ženske ruke. Na njezina prsa. Ponovno čujem poznat zvuk i to me smiruje. Gledam je u oči. Zeleno-smeđe s malim poznatim žutim mrljama. Dobili smo drugu priliku, a sada je vrijeme da zaboravim prvu.
Nikada nisam bio jedan od onih koji čekaju. Pričam Maksu koji bira sljedeći šahovski potez kao da je najbitniji i živčano puše jer ga nonšalantno pobjeđujem. Od kada znam za sebe, nikad nisam čekao sutra ili "jednog dana" jer nikada ne znaš koliko ih je još ostalo. Bez straha sam prilazio najljepšim curama i dobro ih nasmijavao pa su i one krenule prilaziti meni. Zašto se bojati? I ja sam padao u životu. Ali zato je savršen. Kako je rekao Bukowski: "Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što stvarno kreneš živjeti." Možda su mi i zato prilazile. Znale su reći: "Imaš staru dušu." I prijatelji su me uvijek cijenili i čekali kada ću dobiti novu ideju za avanturu. Preskakali bi ogradu na kojoj je jasno stajalo upozorenje da je opasno skakati u vodu. Možda da nije, ne bi ni skakali. Takvi smo bili ja i moji. Šepurili su se dok bi pili pivo i pjevali. Šale su im katkada znale prijeći granice dobrog ukusa. A kada bi s nekim od njih ostao sam nakon što su svi već otišli, ispričali bi mi o svojim strahovima, o odnosu sa svojima i o slomljenim srcima. To bi uvijek ostalo između nas i volim misliti da sam nekima od njih pomogao. Njih više nema, ali sve ih nosim sa sobom. "Jan, tvoj potez", Maks me naglo prekida i nastavlja: "A što s nama drugima koji nismo, kako ti kažeš, nikada umrli?"
Ako još nisi mrtav, to evidentno znači da si živ i da još nije kasno.
"Želim umrijeti, odnosno živjeti, ma znaš već što želim reći. Tvoj potez."
Odveo sam Maksa na mjesto s kojega smo skakali. Vidio sam ga kako se hihoće i nikada nije izgledao mlađe. Mislim da ni kao dijete nije izgledao mlado. Barem ga ja tako zamišljam. Kao tinejdžeri zatrčavamo se do ograde izgrizene hrđom, dolazimo tik do nje, usporavamo, stajemo i oprezno prebacujemo jednu po jednu nogu. Dolazimo do ruba i odgađamo skok uživajući u trenutku i suncu koje nam prži lica. Prije nego što je Maks stigao izreći riječi premišljanja, uzimam zamah i polijećem. "Tvoj potez, Maks!" vičem dok se spremam na zaron. Hladna voda budi svaki dio mene i osjećam ushit. Odvojen od cijelog svijeta tom tankom granicom zraka i vode. Duboko sam. Ne znam gdje je dolje, a gdje gore. Tlak vode grli moje iživljeno srce i čujem zvuk Maksova udarca o vodu. Zadovoljan time, zatvaram oči. Mrak je, ali se ne bojim. Tijelo mi postaje sve lakše dok me polako oslobađa samoga sebe. Ugledam poznato lice i napokon te zeleno-smeđe oči s poznatim malim žutim mrljama.
Volim život, takav sam oduvijek, nemiran i osoba od iskustva. Takva je bila i Gajatri. Barem u duši. Ni jedna do tada poput nje. Nikada mi nije bio problem prići bilo kome, ali ona... Prvi sam put u životu bio nervozan. Izgubio sam je na tren iz vidokruga i kada je iskočila pred mene, slomio sam u rukama čašu koju sam glancao. Gledala me, a ja sam tulavo šutio otvorenih usta. Uzela je krpu i pritisnula porezotinu. "Ja sam Gajatri. Jesi dobro?" Što sam više čekao, to sam manje znao što reći. "Jan, drago mi je. Hvala, dobro sam." Gledala me smješkajući se pa nisam htio reći da pritišće komad stakla koji je još u ruci. Šef je došao do nas i ispod ljutitih gustih obrva rekao da sam gotov za danas. Elitni gosti ne žele gledati krvavog barmena. Svi su zaspali, a mi smo sjeli pred prvoklasni pogled na more. Temperatura je bila savršena. Ugodno uz blag vjetar. Rekla je da je iz New Delhija i da je tu s tatom. Pričala je kako želi slobodu, a i o tome kako je želi, ako ne u svijetu, barem uvijek sačuvati u sebi.
Skakali smo s tračanja gostiju do tema kao što su smisao života i što dolazi poslije. Pričala je kako oni vjeruju u reinkarnaciju, a kad god bih rekao nešto u želji da se pokažem pametnim, našalila bi se: "Nije tebi ovo prvi život." Proveli smo zajedno mjesec dana. Ali znao sam je i ona je znala mene. Instantna bliskost i svaku sam ljubavnu pjesmu nakon toga slušao drukčije. Preko dana bismo se zabavljali i igrali kao djeca, a kako je mrak padao, tako su nam i teme postajale dublje. Pričala mi je priče iz Bhagavad Gite, a ja njoj o svim svojim poslovima, putovanjima i okusima mesnih obroka. Onda se dogodilo. Zadnju noć. More je bilo mirno. Zagledao sam se u nju kao kada mi je prvi put prišla. Čuo se glasan dubok zvuk. Poput jelena, ali puno prodorniji i glasniji. Poskočila je i zatrčala se do ograde, a ja brzo za njom da pripazim da ne padne. Oči su joj svijetlile i glasno se smijala. Mislim da nikada nisam vidio nekoga sretnijeg. Uzbuđeno mi je pokazivala prstom u kitove i vikala: "Vidi tu, vidi ovog!" Gledao sam malo kitove, malo nju. Ispružila je opet ruku da mi usmjeri pogled, a ja sam je uhvatio i približio dovoljno da joj osjetim dah. Usne su joj bile meke i vruće. I dalje pamtim svaki trenutak te noći i često želim da se vratim u tu savršenu noć. Kada sam usred mora gledao kitove sa svojom drugom polovicom. Ali život ide dalje i moramo uzeti što nam je dano. Sve nekad ovako ili onako završi, bitno je da bude. Da se živi i doživi. To je neka moja filozofija koju volim zvati Gajatri. Ona je postala moja životna mantra. Kada bi se dogodilo nešto loše, rekao bih "Gajatri" i znao sam da će proći. Kada bi se dogodilo nešto dobro, ponovno bih rekao "Gajatri" i osvijestio sam trenutak i uživao u njemu.
Kada sam se vratio doma, svi su osjetili razliku u meni. Divlji, neobuzdan, znatiželjan kao uvijek, ali sada sve za nekoliko tonova toplije. Sjeo sam na kavu s mamom. Pričao sam joj sve o Gajatri, a ona je slušala širom otvorenih očiju kao da gleda neki ljubavni film, s dlanovima na licu, a laktovima oslonjenima na stol. Zatim je ona meni ispričala priču nje i tate. I kao što to obično radi, bez cenzure i ne izostavljajući loše. Pričala je o pokojnom bratu. Rekla je da smo različiti po svemu osim izgledu. On je bio povučen, bez puno interesa za sport, druženja. Ali volio ih je i oni su znali da je u njemu jedna posebna osoba koja samo čeka svoje vrijeme. Nažalost, vrijeme nije bilo strpljivo i uzelo ga je prerano.