Moj otac je dobar čovjek, tako govore o njemu naši susjedi. Smatraju da je vrijedan i brižan. Susjeda Mila stalno ponavlja kako je mama prava sretnica što ima takvog muža. Kaže da bi se s njom odmah mijenjala. I Magda o njemu govori sve najbolje: da je fin i pristojan, lijepo odgojen, susretljiv i da je uvijek pozdravi. Susjed Ivan s njime rado popriča, a osim toga, moj tata ga je nekoliko puta povezao autom do grada, a jednom mu je čak pomogao unijeti novi trosjed u kuću. Mama nevoljko sluša sve to i uglavnom se s njima ne slaže, samo okreće glavu i odmahuje rukom. A ja mislim da nije u pravu i dobro znam da je tata dobar jer nikad ne viče i nikad me ne tuče. Ne razumijem zašto svi njeni prijatelji govore loše o mome ocu. Vlasta joj stalno govori da je luda što je s njim. Kaže da bi ga ona odmah šupirala iz kuće ili bi sama spakirala stvari i otišla zajedno sa mnom. Ali ja ne želim otići iz moje kuće. Tu je moja soba, moj kompjuter. Tu su moje igračke, a tu je i moj otac. Kako da ostavim svog dobrog oca? S kime bih se hrvao, igrao nogomet? Mama me u parku pusti da trčim, pa me gleda s one drvene klupe. Onda me ljubi, grli i mazi po glavi, a to me pomalo živcira. Ali zato, kada sam gladan, kod kuće mi kuha najfinija jela koja volim. Njene šnicle s pomfritom i zelenom salatom najbolje su na svijetu, a kad skuha grah s kobasicom, ne mogu ga se najesti koliko je dobar. Jučer mi je napravila flekice s mladim kupusom, dvaput sam grabio. Već neko vrijeme smo za stolom samo ona i ja, bez tate. Kaže da je tata na dijeti, ali ja znam da nije. I baka i djed jako dobro znaju da nije, ali oni šute, ništa ne govore. O tati su prestali govoriti prošloga Uskrsa, kada smo se svi okupili na ručku, i mama i tata i ja. Čestitao sam baki i djedu, isto kao i mama, dok im je tata samo šutke pružio ruku. Umjesto da se veseli darovima koje je Zeko ostavio kod bake, on je bio zamišljen i previše ozbiljan. I djed i baka su ga zabrinuto pitali za zdravlje, ali rekao je da mu nije ništa. Onda je baka, onako skrivećki, dok su donosili hranu na stol, tiho upitala mamu što se dogodilo, da se nisu posvađali? Mama joj je šapnula da bi bila sretna da je to u pitanju, ali... neka im on kaže...
Sjeli smo i prekrižili se prije ručka. Tata nije. Baka je izrekla molitvu, ali ovaj put nije držala zatvorene oči. Nestalo je skrušenosti u njenome glasu dok je gledala u tatu koji je i dalje šutio, mirno sjedeći spuštenih ruku. I meni je bilo čudno što je tata tako izgubljen, kao da je zaboravio riječi koje me je on sam još davno prije naučio: Oče naš koji jesi na nebesima... tako jednostavno! Čak smo vježbali i na latinskom: Pater noster qui es in caelis... sve do onog san-cti-fi-cetur nomen tuum što mi je jako teško za izgovoriti. Ne razumijem odrasle koji sve znaju, a onda se odjednom ničeg ne sjećaju!
Na svjetlom stolnjaku protkanom blagim zelenim prugicama stajala je oveća keramička zdjela iz koje se uzdizala blaga mirisna para. Bakine juhe su najbolje na svijetu! Jedva sam čekao da si izgrabim pun tanjur tople juhice s domaćim rezancima i da uzmem komad pečenog pileta, slasni batak zajedno s krumpirom i mlincima kakve samo baka zna napraviti! Nestrpljivo sam čekao. Kada smo trebali početi s jelom, baka je odgurnula prazan tanjur od sebe i okrenula se prema tati. Pitala ga je što se događa s njim, što mu je, što ga muči. Zašto se nije prekrižio prije jela, zašto se nije čak ni pomolio? Tata je pogledao nju, zatim djeda i mirno rekao kako je on i dalje njihov sin, ali je promijenio ime i više se ne zove Daniel. Već mjesec dana ime mu je Bilal. Djed se nasmijao, a baka je samo rekla da joj ništa nije jasno. Mama se uspravila u svojoj stolici i lagano se uzvrpoljila, dok sam ja promatrao oca pokušavajući shvatiti tko je Bilal. Znam za Batmana, jer sam se i sam neko vrijeme tako zvao. Još imam njegov plašt. Bio sam i He-Man, a jedno vrijeme sam se zvao Hulk. Bio sam i Harry Potter, Flash, Spiderman.
Ali, Bilal... za njega nikad nisam čuo. O njemu mi tata nikad nije pričao, ali sigurno ne bi izabrao bezveznog junaka. Smiješak mi se razvukao od uha do uha! To je moj tata! Oduševljeno sam gledao u oca. Ma, tko je taj moćni Bilal?
"Koji crni Bilal?!" razočarano je uzviknula baka, dok je mama nervozno presavijala svoju salvetu. Njeni lijepi dugi prsti sa zlatnom burmom optočenom dragim kamenjem bili su najljepši ukras na stolu. Tata se malo nakašljao, pogledao baku, zatim djeda i suhim baritonom objavio kako je prešao na islam. Tog trenutka završio je naš blagdanski ručak. Nitko ništa nije pojeo i, dok se pečeno pile hladilo na pladnju, baka je glasno plakala, spominjući Katoličku crkvu, svete sakramente, dragog Boga i pakao. Djed se objema rukama držao za glavu. I njemu su klizile suze niz obraz, duboko je uzdisao i samo šutio. Ja pojma nisam imao što se događa i gdje je to tata prešao, jer je i dalje sjedio tu s nama, pa nitko nema razloga za plakanje.
Sada znam malo više. Trebalo je proći vremena da baka i djed prihvate promjene na koje se otac odlučio. Nakon silnih pokušaja, odustali su od nagovaranja da se vrati svojim kršćanskim korijenima. Nemoćni su, a otac je po prirodi prilično tvrdoglav i rekao bih da se nikad neće promijeniti. Baki je jako teško, mami još više. Ona spominje rastavu i kaže da s njim više ne može živjeti. Voli ga i ne voli ga. Voli Daniela, ali ne i Bilala, on joj je odvratan. Ja s imenima nemam problema, on je moj otac i zovem ga tata. Pokazao mi je svoj šareni tepih koji nekoliko puta dnevno skida s ormara pa se onda na njemu klanja. I meni je kupio jedan mali, ali rekao mi je da nije za igranje i da uvijek prije negoli sjednem na njega moram oprati ruke, lice, uši i glavu, a to mi se ne da. Radije se igram na maminom velikom tepihu u dnevnoj sobi, na koji istresem sve svoje igračke i radim što hoću.
Mama je tatu nedavno izbacila iz stana jer joj je počeo prigovarati da se previše šminka i da bi se trebala drukčije odijevati, u manje izazovnu odjeću, da bi trebala pokrivati kosu. Pred njom je prevrnuo kutiju s nakitom iz koje su se razasule zlatne i srebrne naušnice, ogrlice ukrašene zelenim, plavim i crvenim rubinima. Jedno jutro su se posvađali jer mu je smetalo što u hladnjaku stoji komad slanine. A ja tako volim kada mi mama preprži jednu krišku pa onda na to razbije još dva jaja za doručak i nalije mi punu šalicu kakaa. Mami je pukao film. Bilo joj je dosta svega. Otkada se tata preselio u dvorišni stan kod bake i djeda, ne viđamo se tako često i većinu vremena provodim s mamom. Ona je jako nesretna i teško joj je zbog svega, a ja ne volim kada toliko pati. Onda sam i ja nesretan. Znam da joj nedostaje muž i baš bih volio da si nađe nekoga. S njom se navečer molim anđelu čuvaru. Kažem mu da me svojom snagom zakrili, zamolim ga da čuva i moga tatu koji je sada još više sam i da ga nahrani, jer po cijele dane ništa ne jede. I dok mi mama govori da je na dijeti, ja dobro znam da nije jer mi je tata rekao da je ramazan i da trideset dana posti od ranog jutra sve do zalaska sunca. Onda se najede čim padne mrak i odmah mu se povrati snaga, ali je zato preko dana slab. Baka je bila jako ljuta kada su joj stigla drva, a nije ih imao tko nacijepati. Tata je uzeo sjekiru u ruke i cijepao desetak minuta dok mu nije pozlilo. Više nije mogao pa su ostatak iscijepali mama i djed. Moj tata više nije najjači, ali ga ipak volim. I dalje je dobar i ne viče na mene. Jučer smo igrali nogomet i obećao je da će me voditi na stadion čim krene sezona. Nikad me ne prisiljava da se klanjam kao on, samo traži da budem miran dok to čini. Kada me čuva, nekad me povede u džamiju. Tamo dobijem svoj tepihić i podvijem noge, ali ne mogu dugo jer me zabole mišići. S tatom treniram sklekove i karate, da budem izdržljiviji i da se znam obraniti, ali nikad ne smijem nekoga napasti. Jednog dana ću braniti i njega i baku i djeda i mamu. Zato što ih sve volim. •
