“Hej, Monty, prijatelju, trebao si biti s nama ovdje, vozili smo se brodom... Tu sam u Rovinju, u Hrvatskoj, fenomenalno”, hvalio se poput djeteta preko mobitela legendarni gitarist i pjevač George Benson prijatelju, klaviristu Montyju Alexanderu koji ga je nazvao za vrijeme ekskluzivnog intervjua za Večernji list. Sreća koju je odašiljao preko mobitela u lobiju mondenog, novog rovinjskog hotela Lone osjećala se svuda oko njega, iako ga je u tom trenutku najbolja stvar tek čekala – odličan koncert održan te večeri na rovinjskom Avantgarde jazz festivalu, u prostoru bivšeg TDR-a, na kojem je uspio zabaviti i opustiti dvije tisuće ljudi. No, u trenutku kada smo razgovarali još nije bio ni na tonskoj probi, a to znači da nije imao ni određen repertoar. Barem je tako tvrdio.
Svirali su i drugi
– Program ovisi o tome što osjetim kada uđem u prostor, kada osjetim što publika zna i očekuje od mene. Neki od mojih obožavatelja strogi su ljubitelji džeza i smeta im sviram li išta osim džeza, ali meni je to premalo. Dosad smo već naučili da većina ljudi voli čuti i druge moje faze.
Te večeri dominirala je njegova pop-soul strana zbog koje je tijekom svoje pet desetljeća duge karijere imao podosta problema s džez-čistuncima. Naime, početkom šezdesetih startao je kao gitarističko čudo od djeteta, klasični džezist izrastao na Wesu Montgomeryju, ali sedamdesetih je godina počeo kao svirač i pjevač kliziti u meki soul i pop, a megahitovima „Give Me The Night“, „Lady Love Me“ i „Turn Your Love Around“ ušao je i u cipele Barryja Whitea i Luthera Vandrosa.
– Kada takozvani džez čistunci kažu nešto protiv vas, to je zasnovano isključivo na jednoj pretpostavci – ako vas voli široka masa, to jednostavno ne može biti kvalitetno – objašnjava Benson što misli o epitetu „izdajice džeza“ koji su mu svojedobno nadjenuli.
– Čim vas voli puno ljudi, tu nešto mora biti loše. A takav je stav smeće. Ako vas ljudi vole, onda je to zato što im dajete nešto, što im omogućavate da se osjećaju živima. Nekada su i džezisti to činili. Swing glazba, na primjer. Oni u džez-klubovima nisu govorili “Zašutite kad mi počnemo svirati”, nego “Hajdemo, ustanite, plešimo...”
Kako ste se osjećali kada ste prodali deset milijuna kopija albuma „Breezin’“ (1976.) u svijetu, a učili su vas da je jako puno prodate li ih deset tisuća?
– Od albuma „Breezin’“ imao sam pet višestruko platinastih albuma i to je bilo jako uzbudljivo jer nikada prije nijedan džez-umjetnik nije bio na tom teritoriju. Zbog toga su mi rekli: „S obzirom na to da si to postigao, zašto ne sviraš više džeza“, ali bio sam svjestan da me radiostanice koje puštaju „Give Me The Night“ ne bi puštale da sviram samo džez. No, ljudi ne znaju da mnoge druge ploče iz toga vremena koje slušaju, također sadrže džez-umjetnike koji na njima sviraju: Marvin Gaye, Stevie Wonder... Ljudi nisu shvaćali da smo mi džez glazbenici sposobni za puno više od onoga što su oni zamišljali, a nekima od nas bio je veliki izazov vidjeti koliko daleko možemo ići. Na kraju smo došli do toga da smo mogli konkurirati pop i rock-umjetnicima. Dakle, tako sam ušao u taj soul ili pop kod, ali još volim svirati džez-glazbu. Ona je kod mene i danas osnova svega, osnova koju sam naučio od Charlieja Parkera.
Rekli ste za sebe da ste misionar romantike, ne seksa. Nije li to danas staromodno?
– Mislio sam ne nužno seksa. Ha-ha... Nema ničeg većeg od ljubavi, a ljubav dolazi na tri ili četiri različita načina. Postoji erotska ljubav, koju nazivamo seks, postoji biblijska ljubav kao princip, postoji bratska i familijarna ljubav. Meni su sve te vrste ljubavi jednako važne.
Stekao sam dojam da je od svih velikana džeza s kojima ste svirali vašem karakteru najveća suprotnost bio Miles Davis. S njim ste surađivali na albumu „Miles In The Sky“ iz 1968.
– S njim sam se slagao dobro jer sam mu puštao da bude ono što jest. Nisam ga pokušavao mijenjati, a zašto i bih? On je bio u džezu prije mene, tako da je on učio mene. Nisam se uvijek slagao s njegovim postupcima jer smo dolazili iz različitih svjetova i razdoblja. U „starim“ danima puno se trošilo kokaina, a ja to nisam nikada činio. Svojim sam očima gledao propadanje nekih od najdivnijih ljudi koje sam ikada sreo. Zato nikada nisam ušao u drogu, za razliku od mnogih drugih glazbenika. Obiteljski sam čovjek, svoj novac trošim na obitelj, na dobru kuću, dobar auto, dobar studio koji se nalazi u mome podrumu, dobru odjeću... Ostao sam sve ove godine s istom ženom. Nakon što sam postao popularan, nisam je odbacio u korist neke 20 godina mlađe. Svirati glazbu i dobro živjeti od toga veliki je dar koji je mali postotak ljudi imao priliku osjetiti. Mislim da postoji razlog zbog kojega mi je to omogućeno i stvarno bi bilo šteta to upropastiti.
Budući da ste vrlo religiozni, tako gledate i na svoj glazbenički dar?
– Ne radim Boga od glazbe, glazba služi meni, a ne ja njoj. Ali radim s glazbom ono što mi Bog govori da radim. Možete li zamisliti mene da umjesto da služim svojoj obitelji, da je hranim, ja izabirem da budem superzvijezda. Da glumatam Johna Coltranea, da sam bez novca... Ne, čovječe, ja iskorištavam svoju priliku da hranim obitelj i da je činim sretnom. I da ljude širom svijeta činim sretnima. A kritičari na to kažu da to ne bih smio raditi. Kako to misle? I svejedno sam dobio izraze poštovanja nekih od najvećih glazbenika našeg vremena. Dizzy Gillespie rekao je da sam najveći džez-glazbenik na planetu Zemlji, i to u vrijeme kada sam napravio najkomercijalniju džez-ploču svih vremena. Miles Davis rekao je da sam najveći džez-glazbenik, B.B. King je nedavno izjavio da sam najveći gitarist našeg vremena. Mislite li da nakon toga razmišljam o kritičarima koji mi govore da ne bih smio to raditi, da je to „izdaja“, prodavanje“...? Imao sam izbor.
Prevelik pritisak
Bili ste jako bliski s Michaelom Jacksonom. U čemu vidite njegovu najveću tragediju i je li se dao naslutiti njegov tragičan kraj?
– Bio je sličan meni. Rastao je u obitelji koja je bila vrlo biblijski usmjerena; otac ne, ali majka je bila jako duhovna osoba. Obojica smo išli za učitelje Biblije i u jednom trenutku smo postali Jehovini svjedoci. Sreo sam ga 1978. godine, lijepo smo razgovarali i dogovorili se da idemo podučavati Bibliju. Kucali smo na vrata s Bibiljom u rukama i kada bi ga vidjeli, ljudi su mu govorili: „Je li vam netko već rekao da sličite na Michaela Jacksona?“ „Da, stalno mi to govore.“, odgovorio bi im Michael smijući se. Međutim, na njega je pritisak industrije bio prevelik. Nije mogao u isto vrijeme propovijedati i raditi videospotove kakve je snimao, odnosno biti u industriji onako kako je bio. Ali jako sam ga volio. Izražavao je u pjesmama stvari za koje je mislio da su važne, ali bio je mlad. Mlad po godinama, ali još mlađi u glavi, emocionalno, i industrija je njime strahovito manipulirala. Usadili su mu mentalitet koji ga je vodio na dno. Ne znam što se s njim događalo potkraj života, jer nisam bio s njim, ali znam da je na početku najava povratka na scenu imao srce u dobroj kondiciji.