Ljudskoj vrsti prijeti uništenje. Ne mislim na našu stvarnost, premda se ponekad i takav scenarij čini sve bližim, nego na zaplet mnogih znanstveno-fantastičnih filmova. U jednom, kojem sam zaboravio ime, nadmoćna civilizacija iz dalekog svemira nakon dugog promatranja zaključuje da su ljudi štetočine koje, osim što neprestano izmišljaju nove načine kako da si međusobno nanesu što više zla, uništavaju i planet na kojem žive.
Zato na Zemlju šalju svog izaslanika koji poprima ljudski oblik, kojem nitko ne može ništa i koji na terenu treba provjeriti jesu li njihovi zaključci točni. Njegov će sud biti konačan. Dakle, on je i posljednja prilika čovječanstvu da mu pokaže i svoju dobru stranu zbog koje nas vrijedi poštediti. Jedan od ključnih dokaza ljudske jedinstvenosti i sposobnosti da stvori nezamislivu ljepotu postaje nekoliko minuta glazbe. Predivna melodija ispjevana i iskićena srebrnkastim zvukom čembala, koja će duboko dirnuti svemirca i uzdrmati njegovu odlučnost da nas uništi, je Aria, tema Bachovih Goldberg varijacija.
Sjetio sam se tog prizora dok se pod prstima Pavla Mašića ta čarobna melodija poput tamjana uzdizala u korčulansku večer iz kamene zvučne kutije atrija gradske vijećnice.
Aria ima 32 takta, a čitava kompozicija, nimalo slučajno, 32 stavka – trideset varijacija uokvirenih temom na početku i na kraju. Ne izvodi se često. Prva ju je na čembalu kod nas koncertno svirala Višnja Mažuran kao pionir i doajen umjetnosti sviranja čembala u Hrvatskoj. Prije dvije godine podvig je ponovio sjajni mladi čembalist Franjo Bilić i pobijedio na Tribini mladih glazbenika Darko Lukić. A u četvrtak navečer prvi se put u genijalnoj skladbi, koju kao glazbeni teoretičar proučava godinama, a posljednje dvije i praktično uvježbava, okušao i Pavao Mašić. I pokazao nam za što je sve sposobna ljudska vrsta, trenutno prestravljena jednim i ne baš toliko jedinstvenim i strašnim virusom.
Mi koji smo ga slušali bili smo aktivni sudionici glazbene svečanosti.
- Dok sam vježbao bez publike činilo mi se da nikada neću stići do kraja, nakon pedeset minuta spopadao me strašan fizički i mentalni umor. Ali s publikom sam se osjećao kao da lebdim – rekao mi je nakon koncerta Mašić.
I mi smo lebdjeli s njim, na glazbi pomiješanoj sa šumovima maestrala koji je s Pelješkog kanala jurišao u kamene uličice i na krovove, pucketajući barjakom koji se vijorio nad glavnim gradskim vratima.
Osim za Mašića, bio je to ispit i za novo čembalo što ga je za Hrvatski barokni ansambl izradio finski majstor iz Praga Yukka Ollikka. Položili su ga i glazbenik i glazbalo. Mašićevo majstorstvo pritom je moralo svladati i otežavajuću okolnost što na čembalu sa samo jednom klavijaturom svira skladbu s virtuoznim varijacijama od kojih je dobar dio njih napisan za dvije klavijature s čestim ukrštavanjem kontrapunktskih dionica. Skakanje desne ruke preko lijeve s jednog na drugi kraj klavijature, a još više doslovno ispreplitanje prstiju obiju ruka nisu nas ostavili zakinutima gotovo ni za jednu notu, ni za jedan srebrnkasti triler. Bila je to još jedna čarobna večer u zadanim okolnostima sasvim iznimnog devetog izdanja Korčulanskog baroknog festivala.
Sljedeći dan bio je dodatno zahtjevan za logističku i tehničku ekipu festivala, sa štimerom Zlatkom Pavlinićem na čelu. Čembalo se, skupa s Mašićem, zaputilo preko mora, u Viganj, gdje je festival osvojio i otkrio još jedan čudesan prosto za glazbu u atriju tamošnjeg Kuventa, nekadašnjeg dominikanskog samostana. A u Korčuli je na trg ispred katedrale iz nje trebalo iznijeti veliki koncertni klavir tek nekoliko metara uži od kamenog portala.
Prošli put kada je gradski klavir vidio zvijezde barokni festival je napravio izlet u jazz s Matijom Dedićem i njegovim genijalnim improvizacijama na Bachove teme. Ovaj put smo se s pijanistom Ivanom Batošem još više udaljili od baroka s itekako valjanim razlogom, da bi se Korčula povezala s glazbenim svijetom koji ove godine slavi 250. godišnjicu rođenja Ludwiga van Beethovena.
Zbog epidemiološke više sile morao je biti otkazan predviđeni nastup izvrsnog Trija Eusebius. Ivan Batoš, koji je sam za sebe rekao da je najveći fan Eve Šulić, Tonke Javorović i Davida Vukovića, spremno se odazvao pozivu umjetničke direktorice festivala Laure Vadjon i hrabro preuzeo rizik da u samo tjedan dana pripremi program Beethovenove glazbe na nepoznatom mu, i na prvi dodir ne baš gostoljubivom klaviru, na otvorenom. Zadatak je ispunio uzorno svirajući najprije Beethovenovu Sonatu u Es-duru op. 7, a na kraju kasniju Sonatu u d-molu op. 31 br. 2. No, posebni dobitak i dodana vrijednost koncertne večeri bila je skladba Petra Bergama, hrvatskog skladatelja, također jubilarca koji je u veljači ove godine proslavio 90. rođendan. Bergamova antologijska skaldba "Variazioni sul tema interotto" (Varijacije na isprekidanu temu) u više od pola stoljeća otkako je nastala nije izgubila ništa od svoje svježine. Naprotiv, bila je savršen most koji je natkrilio stoljeća, od Bachovih baroknih varijacija, preko Beethovena do današnjice, u istom kontekstu glazbe koja svjedoči o ljudskoj stvaralačkoj jedinstvenosti i genijalnosti. Ipak još nismo vrsta za bacanje.
Korkyra Baroque u Korčuli završava večeras, 12. rujna, još jednim putovanjem kroz glazbene stilove i žanrove na koje će publiku ispred gradske vijećnice povesti sasvim neuobičajen trio koji čine gitarist Ante Gelo, udaraljkaš Borna Šercar na "flašofonu" i violončelistica Iva Ilakovac, a isti program će u subotu, 13. travnja, poput jeke na suprotnom kraju otoka Korčule, zazvučati i u Veloj Luci.