Glazba (koja) ne ubija!

Neka od izvješća o nedavnim slučajevima samoozljeđivanja i samoubojstava među tinejdžerima bila su doista skandalozno senzacionalistički intonirana, stvarajući mit o emo glazbi kao "glazbi koja ubija", bezrazložno plašeći klince i njihove roditelje... Ritam je glazbeni mjesečnik i ne namjerava se baviti sociološkim analizama, ali s pravom se pitamo: ako je jedna od glavnih karakteristika emosa (emera) glorificiranje samoozljeđivanja, kako će u mozgu djeteta od 13-14 godina odjeknuti takva parola? Nije li medijsko seciranje i mistificiranje tih nesretnih događaja zapravo ultimativno glorificiranje autodestruktivnog ponašanja i zar je to odgovorno novinarstvo?

Glazba ne može ubijati. Štoviše, nijedna glazba ne može načiniti toliku štetu mladom umu u razvoju koliko to mogu mediji koji svjesno pridonose širenju glasina, panike i stvaranju negativne atmosfere oko nekog društvenog fenomena koji se tiče mladih. Uostalom, vrlo mali postotak odraslih uopće zna što je to točno emo i kakva glazba prati tu subkulturu, iako je sviraju izvođači koji prodaju milijunske naklade, redovno se pojavljuju na MTV-u, čak bivaju nominirani za Grammy... U pokušaju demistificiranja upravo idiotske parole o "opasnoj" glazbi koja tinejdžere navodi na depresiju i samoubojstvo, prošetat ćemo kroz emo povijest i predstaviti njene glavne protagoniste. Neupućenost autsajdera u stilske odrednice emo glazbe i nije toliko neočekivana, budući da emo nikada nije bio pravi glazbeni žanr. Tijekom godina termin je uvelike promijenio područje značenja i ono što se danas pod njim podrazumijeva ima vrlo malo veze s originalnim emo stilom, a dodatni je paradoks što se gotovo svi bandovi koje se trpa u emo koš s gnušanjem odriču te kategorizacije, čak je smatrajući uvredljivom.


My Chemical Romance

Slično kao što je bilo s dark/gothic rockom (oko kojeg je također širena vrlo slična medijska panika) ili s grungeom, emo je više definiran modnim i karakternim osobinama izvođača i fanova nego glazbom koja može pokrivati široki spektar stilova. I da nije bilo "hijena" iz glazbene industrije koje su prepoznale priliku da pod istim stilskim kišobranom klincima prodaju nimalo originalni i niskokalorični "novi zvuk", emo bi ostao samo jedna od pustih stotina već pomalo zaboravljenih kovanica kakvima se oduvijek služe kritičari skloni pretjeranom ladičarenju. U početku, bijahu bandovi s hardcore punk scene u Washingtonu, koji su se sredinom 80-ih odmaknuli od dominantnih žanrovskih stereotipa, počeli više eksperimentirati sa zvukom i pisati puno osobnije tekstove. Najpoznatiji i možda najbolji među njima bili su Embrace i Rites of Spring, čiji su lideri - Ian MacKaye i Guy Picciotto - kasnije osnovali legendarni band Fugazi.

Stil je nazvan emo hardcore ili emo core i uskoro se proširio po cijeloj zemlji, stvarajući nekoliko zanimljivih regionalnih underground scena. Međutim, nijedna od njih nije imala veći komercijalni doseg niti im je to bio cilj, pa se žar već do početka 90-ih postupno ugasio. Usput su nastajali slični stilovi i podstilovi - kao što su screamo (agresivniji i žešći emo core), youth crew (metalizirani hardcore), melodic hardcore i drugi. Pod utjecajem prvog vala emo corea, ali i već spomenutih Fugazija te postpunk bandova Hüsker Dü i Mission of Burma, pojavio se novi val izvođača koji nisu više toliko bili ukorijenjeni u "uradi-sam" etiku hardcorea, nego više bili naklonjeni indie rock senzibilitetu. Godine 1994. dogodio se ključni moment, koji je podosta odredio dalja zbivanja: pojavljivanje banda Sunny Day Real Estate i njihovog albuma Diary na etiketi Sub Pop.

Budući da je Sub Pop neposredno prije toga postigao velik uspjeh s grungerima Nirvanom i Soundgardenom, prvijenac njihovih sugrađana iz Seattlea izazvao je priličnu pozornost, a zaista je i bila riječ o odličnoj ploči. Ubrzo su drugdje niknuli novi bandovi sličnog stila - alter/indie rock gitarijanja s vrlo osobnim i emotivnim tekstovima, a najvažniji među njima bili su The Promise Ring, The Get Up Kids i Braid. Kako se fama proširila do mainstream medija, velike izdavačke kuće učinile su sve da ove "indie-emo" junake dovedu pod svoje okrilje, no ovi su se žučno opirali "prodaji", što je završilo tako da se većina tih bandova do kraja 90-ih raspala ili otišla u drugom glazbenom pravcu.


Paramore

No, ako neće milom - onda mora silom... Jedini važan nezavisni band koji je potpisao za "major" etiketu, Jimmy Eat World, albumom Bleed American 2001. godine je sasvim napustio svoje emo korijene i pomaknuo zvuk puno prema izravnom pop smjeru. Ploča je postigla velik komercijalni uspjeh i tada se dogodio pravi obrat: kako su se prženje CD-ova i slobodna razmjena glazbe putem interneta počele pretvarati u pravilo koje je rapidno nanosilo sve više štete izdavačima, industrija je brzo shvatila da će im najisplativija ciljna skupina biti djeca i mladi tinejdžeri, kao najpodložniji (bilo stvarnim, bilo "isfabriciranim") trendovima i njihovim marketinškim oruđima.

Kako se termin "emo" već bio dovoljno uvriježio, zajedno s novim usmjerenjem Jimmyja Eat Worlda prenijeli su ga na novo, puno podatnije glazbeno područje: počela je potraga za bandovima koji imaju barem nešto zajedničkog bilo sa zvukovnim, bilo s tekstualnim dijelom priče, a opet su dovoljno "pop": pod "emo" etiketom počeli su prodavati sve i svašta. Ima tu kantautorskog (Dashboard Confessional), folk (Bright Eyes) i alter rocka ili običnog punk rocka s emotivnim tekstovima (Fall Out Boy, My Chemical Romance, The Used, Taking Back Sunday) pa sve do infantilnog bubblegum-popa s punk gitarama (Tokio Hotel, Paramore). Bandovi su se bunili i još uvijek se bune zbog grupiranja pod termin koji zapravo ništa ne znači. Čini se da nitko više ne želi biti označen kao emo izvođač jer svjesni su da to za sobom povlači samo negativne konotacije, ali nijedan od njih ne prigovara komercijalnom uspjehu koji zbog toga ostvaruju. S druge strane su klinci, najzahvalnija ciljna skupina zbog koje su ringtonovi za mobitele postali najunosnije glazbeno tržište koje određuje trendove, kako u hiphopu, tako i u rocku.

Oni su objeručke prihvatili umjetno stvoreni trend koji im se servira i u depresivnim, često trećerazrednim ali barem naizgled iskrenim i vrlo osobnim tekstovima novovjekih "emo" bandova pronašli potvrdu za svoja razmišljanja, probleme odrastanja i nedostatak kvalitetne komunikacije. No, kao što smo rekli na početku, emo subkultura se samo manje važnim dijelom manifestira kroz slušanje određene glazbe, a puno više kroz životne stavove i ponašanje. Stoga bi - dopustite mi ovaj mali amaterski sociopsihološki izlet - zabrinutim roditeljima bilo kudikamo pametnije da ne svaljuju krivnju na glazbu i umjesto senzacionalističkih medija slušaju... svoju djecu. Njihovi problemi mogu vam se činiti djetinjastima, ali vjerujte da su stvarniji od bilo kakve masovne psihoze.