Glazba u najveličanstvenijem ruhu simfonijskog orkestra mnoge je ganula do suza

Nisam bio ni svjestan koliko mi znači i koliko mi je nedostajala. Glazba. Ne virtualna iz zvučnika kompjutora, ne online, ne komorna i distancirana. Glazba u svom najveličanstvenijem ruhu simfonijskog orkestra. Susrevši je nakon toliko dugo vremena nisam bio jedini koji je te večeri na ljubljanskom Kongresnom trgu zaplakao.

Da, mi u publici sjedili smo u prorijeđenim redovima i na propisanom razmaku. Na trgu na kojem je u glazbenim spektaklima znalo uživati i po deset tisuća ljudi sjedilo je nas oko tisuću i pol sretnika. Ali je pozornica bila prepuna. Veliki Orkestar Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga u punom sastavu, bez distance. U proteklih godinu i pol dana, otkako traje pandemija, takav sam prizor vidio samo jednom, na televiziji, u prijenosu Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara pod ravnanjem maestra Daniela Barenboima. Pozornica Zlatne dvorane Musikvereina bila je uobičajeno okićena cvijećem i na njoj su, rame uz rame, kako i treba, sjedili glazbenici vrhunskog orkestra. Ali, radost Straussovih valcera, koračnica i polki zasjenjivao je sablasni prizor potpuno praznog velikog auditorija. Virtualne glavice gledatelja sa svih strana svijeta nisu mogle nadomjestiti pljesak i naboj koji nastaje između orkestra i publike. Ništa ne može nadomjestiti neposrednu razmjenu energije zvuka i emocija. I zato je 1. srpnja večer otvaranja 69. ljubljanskog festivala bila toliko posebna i dirljiva.

Postoje audiofili koji su svoje sobe pretvorili u koncertne dvorane pa uglavnom i inače ne odlaze na koncerte, ali to je malobrojna sljedba između ostalog i zato što je vrhunska oprema za takvu akustički vjerodostojnu reprodukciju glazbe, a osobito čitavih orkestara, basnoslovno skupa. Poznajem ih samo nekoliko i vjerujem im kada mi pričaju kako slušajući snimke mogu razaznavati zvuk svakog pojedinog instrumenta, kao da sjede usred orkestra. Ali uopće se ne upuštam s njima u razgovor o tome što je s energijom koja je mikrofonima i zvučnicima neuhvatljiva, energijom koja struji najprije između samih glazbenika, a onda i između slušatelja, uz interakciju i multipliciranje na relaciji orkestar – publika.

U Ljubljani je 1. srpnja na čelu Orkestra Marijinskog teatra bio veliki maestro Valerij Gergijev. Hodajući i dirigirajući vulkan. Na kraju koncerta, kao dodatak, odsvirali su Pas de deux, najljepši ulomak iz baleta Orašar i uopće jedan od najdragocjenijih dragulja iz riznice Petra Iljiča Čajkovskog. Ta se velika ljubavna pjesma na slušatelje obrušava slapovima naoko tako prostih i jednostavnih nizova obične silazne durske ljestvice. Ali, priprema za svaki od tih nizova je poput napinjanja luka i odapinjanja strijela čiste ljepote. Dirigent potpuno sljubljen sa svojim orkestrom, kao što je Gergijev s Marijinskim, čini da slušatelju zastaju dah i srce prije svakog tog glazbenog uzdaha. Nikada na tako magičan način nisam doživio tu skladbu kao te ljubljanske večeri. I disanje i otkucaji srca, o čijem prirodnom ritmu inače uopće ne razmišljamo, bili su tih nekoliko minuta potpuno u vlasti umjetnika. Međusobno smo se nadahnjivali utopljeni u zagrljaje Čajkovskog za koje poželite da nikada ne završe. Jedan glazbenik slavnog orkestra samo se osmjehnuo kada sam, obrativši mu se nakon koncerta, čestitao i zahvaljivao čitavom orkestru na tom doživljaju. “Pa naravno, nama je Čajkovski u krvi, njegova je glazba naš kruh svagdanji”, odgovorio mi je.

Gledajući veliki orkestar kako sjedi i svira na pozornici bez pandemijskih proreda i pregrada od pleksiglasa pomislio sam, prisjetivši se iz sovjetskih vremena naslijeđene čelične discipline, kako su svi oni zasigurno cijepljeni po direktivi. Međutim, saznao sam da je cijepljenje za glazbenike Marijinskog potpuno dobrovoljno. Bez ikakva dramatiziranja, oni koji su odlučili ne cijepiti se redovito se, a osobito prije i nakon putovanja, testiraju.

U savršenoj koordinaciji između orkestra i organizatora festivala, u sekundama tišine kakva nastane nakon takvih glazbenih klimaksa, kada publika oklijeva pljeskom narušiti upravo doživljenu čaroliju, s ljubljanskog starog grada odjeknula je i prva raketa prigodnog raskošnog vatrometa.

Inače nisam preveliki ljubitelj klasičnih koncerata na otvorenom i unaprijed sam skeptičan prema svakom u takvim prilikama nužnom razglasu.

Međutim, možda i zbog glazbene i duhovne izgladnjelosti, ali i zato što su i taj tehnički element u Ljubljani izbrusili do savršenstva, nikada nisam glazbu uživo pojačanu zvučnicima doživio tako čistom i vjernom svom smislu. U takvim uvjetima obično treba neko vrijeme da se titranja zvuka glazbala nađu na istoj frekvenciji s ušima, duhom i čitavim tijelima slušatelja koja primaju glazbu. Osjetilo se to i u glavnoj i jedinoj točki tog koncerta: Fantastičnoj simfoniji Hectora Berlioza. Trajalo je to fino traženje i podešavanje i unutar samog orkestra tijekom prvog stavka. Ali već u drugom sve je sjelo na svoje mjesto, razglas i veliki prostor koji nas je dijelio više nisu bili nikakva zapreka. Uostalom, radi se o skladbi koja može i najtvrdokornijeg rokera pokolebati u uvjerenju da su rokeri ti koji su pronašli čarobnu i opasnu kombinaciju “sex, drugs & rock’n’roll”. Bljeskala je i prštala te večeri Fantastična simfonija i erotikom i psihodelijom.

Za vrijeme izvedbe, kako to obično biva, baš za jednog tišeg dijela skladbe, dogodila se akustička smetnja od kakve uvijek postoji rizik kada se klasična glazba svira u centru vrlo živog i dinamičnog grada. Iz ulice u pješačkoj zoni koja dijeli pozornicu i zgradu Slovenske filharmonije doprla je neartikulirana pijana galama. Reakcija koja je uslijedila bila je dobar dokaz jedne od tajni uspješnosti Ljubljanskog festivala i njegova mjesta i značenja u slovenskoj metropoli. Iz prvog reda ustao je i žurno se iza pozornice uputio osobno Zoran Janković, ljubljanski gradonačelnik. I ne samo da je smjesta utišao bukača, nego je i donio odluku da već sljedeće i svih ostalih večeri do kraja festivala, koji traje do početka rujna, u vrijeme koncerata na Kongresnom trgu i ta ulica iza pozornice bude zatvorena za prolaznike. Ljubljana jako ozbiljno shvaća svoj festival, ne samo budžetom od oko četiri milijuna eura u koji državna blagajna ne ulaže ni centa. Ova spontana gradonačelnikova gesta pokazala je, između ostalog, zašto veliki svjetski umjetnici rado dolaze i rado se vraćaju u Ljubljanu. Nije to samo stvar uredno isplaćivanih honorara, nego i poštovanja s kojim ih se dočekuje i srdačnog gostoprimstva koje se ne može odglumiti.

Nakon otvaranja na svjetskoj razini, slijedila je isto takva druga večer u kojem je s nama svoju čaroliju podijelila jedna od najvećih opernih diva današnjice, mezzosopranistica Elina Garanča. I opet nema te online-platforme putem koje bi se mogla osjetiti i doživjeti magija koju je velika umjetnica stvarala pjevajući Bizetovu Carmen uz Simfonijski orkestar RTV Slovenije pod ravnanjem maestra Karela Marka Chichona. Ne može se, nego uživo doživjeti nijanse glasa i strasti koja je na licu mjesta frcala u interakciji slavne dive s vrhunskim mladim pjevačima. Bio je to u prvom redu tenor Jonathan Tetelman kao Don José, bas Kostas Smoriginas kao Escamillo te gošća iz Beograda Marija Jelić kao Micaëla.

Priznat ću vam nešto. Otkako je počela pandemija nisam se mogao prisiliti pažljivo slušati ni jedan surogatski online-koncert. I znam da nisam jedini. Štoviše, već me obuzimao strah da se možda može i živjeti bez te velike glazbe i orkestara, najveličanstvenijeg izraza europskog duha i kulture. Čekajući da se opet otvori naš Lisinski, glazba me je zagrlila u Ljubljani i podsjetila da je još uvijek tu, u velikim umjetnicima i nama koji za njom čeznemo. Ne može tek tako nestati i prestati jedna velika umjetnost i ljubav bez koje su život i svijet mnogo bljeđi, siromašniji, beznadniji i besmisleniji. I zato hrlim na novi ljubavni zagrljaj u Ljubljani 8. kolovoza s još jednom svjetskom divom Anom Netrebko. Da mogu, preselio bih se tamo do kraja ljeta.