Hrvatska kantautorica Tamara Obrovac i brazilski koreograf Claudio Bernardo poput dvoje su ljudi koji se nikada prije nisu vidjeli, a njihov prvi susret i upoznavanje završit će vjenčanjem.
Tom lijepom metaforom o zajedničkom stvaranju umjetničkog djela, udruživanju znanja, iskustva, talenta i emocija Bernardo je sažeo svoj rad u Zagrebu, a bliskost i prijateljstvo dvoje umjetnika jasno su se osjećali i za vrijeme fotografiranja u zagrebačkom HNK, gdje će u petak 13. listopada premijerno biti prikazano njihovo zajedničko djelo: balet Apoksiomen.
Priča o nizu slučajnosti koji je doveo do te predstave gotovo je jednako uzbudljiva kao i priča o otkrivanju antičke skulpture na dnu hrvatskog Jadrana. Uz jednu vrlo simboličnu koincidenciju. Belgijski turist i ronilac René Wouters, koji je kraj otočića Vele Orjule, na 46 metara dubine otkrio i iz dva tisućljeća dugog sna probudio Apoksiomena, došao je iz Liégea. Upravo je otamo došao i Claudio Bernardo napraviti predstavu u koprodukciji zagrebačkog HNK i kazališta Théâtre de Liége. Odluku o suradnji dviju kuća donijeli su intendanti, inače dugogodišnji suradnici i prijatelji Dubravka Vrgoč i Serge Rangoni. Na njihov poziv Bernadi je došao u Zagrebu upoznati direktora Baleta HNK Leonarda Jakovinu da smisle zajednički projekt.
– Nisam odmah imao ideju, ali vrzmala mi se po glavi, prilično općenito, tema rata. Nakon prvog susreta i kratkog razgovora s Leonardom Jakovinom u Zagrebu poveli su me u Muzej Mimara. Tamo sam ugledao plakat sa slikom Apoksiomena koji me odmah privukao i na prvi me se pogled jako dojmio. Pitao sam je li ta skulptura u Mimari, a onda su mi ispričali priču o njemu i kako je već obišao Europu, od Firence i Rima do Pariza i Londona. Ima nešto posebno u njegovoj pozi, pognutoj glavi i pogledu, kretnjama ruku atleta... Kada sam nabavio još materijala i knjiga o njemu, priča me još više fascinirala i predložio sam da bude tema naše predstave. A kada sam vašoj intendantici izložio ideju o mediteranskoj priči, a pogotovo želji da plesači pjevaju uglazbljene tekstove na starogrčkom, ona je smjesta izgovorila ime skladateljice: “To je posao za Tamaru Obrovac” – ispričao nam je Bernardo, dodajući kako mu je žao što na premijeri neće biti i René Wouters.
Bernardo ga je pokušao naći da bi mu on sam ispričao o susretu pod morem, ali je od obitelji saznao da je gospodin Wouters u međuvremenu, na žalost, umro. Ali, premda je nazvan po Apoksiomenu, novi balet zapravo nije priča ni o kipu ni o onome koga on prikazuje, nego, prema Bernardovim riječima, o njegovu vremenu i zemlji i o tadašnjim ratovima koji su tako slični današnjima.
Prije susreta s Tamarom Obrovac Bernardo je upoznao jednu drugu ženu koja je također odigrala ključnu ulogu u oblikovanju predstave, Ladu Kaštelan.
– Meni je Apoksiomen i svojevrsni uvod u sljedeći projekt o kojem sam već ranije razmišljao, pa sam uzeo u ruke Euripidovu dramu “Trojanke” i poželio da se u baletu uglazbe neki njeni dijelovi. Uputili su me na Ladu Kaštelan i već prvi susret s njom bio je sjajan. Tijekom jednog poslijepodneva ona je već napravila nacrt dramaturgije i izbora ulomaka iz “Trojanki” koje će kasnije Tamara pretvoriti u pet velikih pjesama – kaže Bernardo.
Tako su nastale smjernice za skladateljicu, a to je jedino što je trebalo Tamari Obrovac koja, kako sama kaže, kucnuvši o drvo, nema problema s inspiracijom, a nakon dva ranija plesna projekta u svojoj bogatoj i dugoj glazbeničkoj karijeri, baš si je priželjkivala jedan pravi balet.
– Zato što mislim da su balet i glazba koja se pjeva vrlo srodni po mnogim elementima, počevši od tijela kao instrumenta i osjećaja tjelesnosti, do metafizike i arhaike jezika kojim ples govori i koji je prvobitan, ako ne i primordijalan jezik. Sve je to stvar komunikacije. Ja svu umjetnost doživljavam, kako bi moj pametni otac slikar rekao, kao potragu za izgubljenom komunikacijom – objasnila nam je autorica glazbe Apoksiomena.
Drago joj je što se Dubravka Vrgoč, razgovarajući s Bernardom, sjetila upravo nje i njezine “fasciniranosti Mediteranom kao sjecištem i stjecištem svih mogućih kultura i informacija te naročito glazbeno zanimljivim područjem”.
– Predstava ima pet cjelina, odnosno velikih pjesama u kojima su obrađene teme odlaska iz Troje i zapaljenih ognjišta, zatim prisilne veselosti na koju se čovjek tjera kada je izgnanik i u teškoj tuzi, a sam sebe uvjerava kako mu je dobro, potom dolaze pogreb, molitva i na kraju pjesma prihvaćanja sudbine i pomirenja s njom – izlaže skladateljica sadržaj predstave. Od instrumenata, upravo zbog naglašavanja primarnih elemenata umjetničke komunikacije i glazbe, odabrala je u prvom redu glas i udaraljke koje naglašavaju ritam kao pulsirajuću osnovu. U glazbenoj podlozi, koja je snimljena, koristila se i vlastitim glasom, violinama, bubnjevima i elektroničkim zvukovima, a drugu polovicu glazbe uživo izvode sami plesači pjevajući.
– Za njih je to bio sigurno izazov, ali oni su, zbog same prirode svog posla i umjetnosti, vrlo muzikalni, a iznad svega disciplinirani i radišni, što je i meni vrlo blizak način funkcioniranja. Izuzetno poštujem takvo posvećenje poslu, to više što se radi o mladim ljudima. Njima svako poštovanje – kaže Obrovac o pjevačkom treningu plesača, u kojem je imala veliku pomoć Sofije Gojić Ameli, operne pjevačice i pedagoginje u HNK. Zamalo jednakim riječima kao i Obrovac, Bernardo je naglasio važnost ravnoteže koju je trebalo pronaći između pjevanja i plesa jer ansambl mora koristiti dvije različite vrste i tehnike disanja, pjevačku i plesačku.
– Srećom, nakon desetak godina posvećenosti baletu, svi plesači i te kako dobro poznaju svoje tijelo i ovo im je samo bila prilika da ga još malo bolje upoznaju i koriste na nov način – kaže Bernardo. Za skladateljicu je, pak, poseban izazov, ali i nadahnuće, bio starogrčki tekst.
– Kad sam prvi put vidjela te tekstove, koliko god sam inače sklona istraživanju, zvučali su mi neuglazbljivo. Međutim, kad sam počela raditi, slagati melodije i harmonije, pokazalo se da ti tekstovi i jezik imaju nevjerojatnu muzikalnost. Puno mi je u tome pomogla i Lada Kaštelan koja je, među ostalim, i klasična filologinja. Osobito mi je zanimljivo, a u radu korisno bilo njezino objašnjenje da starogrčki jezik, kada je pjevan, ne zahtijeva određeni naglasak na određenim slogovima – govori Obrovac.
Iako sam ih “saslušavao” svakog zasebno, Bernardo i Obrovac su dokazali bliskost ideja postignutih u Apoksiomenu i kada su govorili o ulozi samog kipa.
– Apoksiomena sam upoznala samo preko slika, nisam još ‘razgovarala’ s njim uživo – kaže uz smijeh skladateljica i objašnjava kako je on tu u ulozi nijemog svjedoka.
– On je tu više kao neki prozor ili zavjesa iza koje virimo u svijet stare Grčke – dodaje Obrovac.
– Možemo samo zamišljati što je sve taj kip čuo i vidio pod morem. S njim nam je, kao u nekoj dvije tisuća godina zatvorenoj amfori, došlo u posjet i njegovo vrijeme sa svim svojim ratovima, patnjama, ljubavima, vjerama i nadama – zaključuje Bernardo.