Grozan dan, južina, glava me boli, država propada… a onda mi jave da je Mani umrla

Grozan dan, južina, glava me boli, političari govore gluposti, država propada…, a onda me ti nazoveš, kažeš mi divnu riječ i opet se dobro osjećam. Čarobna riječ koja je na Sve svete 2010. učas oraspoložila Mani bila je – „divojka“. Nisam je ja tako opisao, nego moj rođak slikar, koji kad otvori dušu i te kako znade izraziti drukčije, lucidno gledanje na ljude i događaje. Tom prilikom, dok smo pili kavu i ćakulali u njegovu dvoru u Makarskoj, Igor je ustvrdio da je „ona divojka“ večer prije pametno govorila o kulturnoj politici kod nas; gledao sam tu emisiju u kojoj je sudjelovala samo jedna žena, pa sam ga začuđeno upitao na koga to misli, a on mi je odgovorio: „Pa na tvoju prijateljicu – Mani Gotovac“. Na primjedbu da je rečena prešla sedamdesetu, odmahnuo je rukom i ustvrdio: „Nema veze, rođače, koliko ima godina: ona je divojka, uvik je to bila i uvik će to biti“. Na te sam riječi odmah uzeo mobitel u ruku i unatoč molbi tankoćutnoga Igora da to ne činim nazvao prijateljicu u Zagreb i prenio joj rođakove riječi.

U oznaci „divojka“ izraženo je ono što sam otprije znao, ali nisam uspio jasno formulirati: Mani je vječno mlada; ona u duhu i djelu izražava neprispodobivu strast, koja joj omogućava da stvari života uvijek vidi kao nove, podložne promjenama nabolje. Godine su prolazile, tijelo se trošilo, ali je njezin duh ostao mlad. Pa i sve mlađi, s obzirom na to da je ono najvrednije u svom profesionalnom i javnom životu napravila u posljednjoj četvrtini života. Samo je evergreen osoba mogla u posljednjih 20 godina postojanja realizirati dva inovativna, već legendarna mandata intendantice, u Splitu i Rijeci, uspješno voditi više kazališnih festivala, napisati nekoliko veoma uspješnih romana, kontinuirano nastupati kao britka i angažirana javna intelektualka itd.

Usuditi se ljubiti

Ugled najupečatljivije žene naše kulture u posljednjim desetljećima prošloga i prva dva ovoga stoljeća najviše je zaslužila svojim nepokolebljivim i ingenioznim mladenačkim duhom, koji je kombinirala s bogatim iskustvom. Ta i takva životna energija imala je i naličje, izraženo u neugodnim sukobima, čak i s njoj bliskim osobama, ali je ona s drugim ljudima puno više kročila sunčanom nego mračnom stranom ulice. Mladost je često bila tema naših razgovora. Sjećam se jednoga koji je bio iniciran pjesmom njezina glazbenoga i pjesničkoga favorita Arsena, najviše stihovima „Poklanjala si, al’ si krala/ i nevjerna si bila ti/ ne, suviše mi nisi dala/ o mladosti“. Suglasila se s mojim zapažanjem da bivamo mladi sve dok smo u stanju u nešto istinski važno krenuti ispočetka i tu vrijednost održati unatoč svim iskušenjima. Napose joj je pritom bila na pameti ljubav. Usuditi se ljubiti – tim sloganom označila je svoju drugu sezonu u splitskom HNK. Ljubav je i u poznoj životnoj dobi priželjkivala, ali joj se ta karta nad kartama, koliko mi je poznato, više nije otvarala. Ostali su joj pojedini asovi i kraljevi iz staroga špila osjećaja, koji u njezinim maštovitim sjećanjima uopće nisu bili otrcani. Neke od njih je oživjela u svojim romanima. Ljubav je ipak bila jača od nje, tim osjećajem nije uspijevala ovladati, kako je priznala u jednom televizijskom intervjuu prije nekoliko godina. Ali su joj itekako išli od ruke neki drugi počeci, vezani za ljubavi koje nisu erotske.

Za kćeri Katju i preminulu Anu te unuke, brojne prijatelje, njoj osobito sklone glumce i druge djelatnike u teatru, javne osobe koje pridonose razvoju kulture i domovine..., ustvari, za sve ljude koji nisu zatucani, lijeni i zatrovani mržnjom. U 70. godini objavila je prvi roman „Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće“, kojim je lansirala vatromet životnih iskustava i spoznaja. Pa i mnogih šokantnih za našu dominantno malograđansku sredinu, ali blagotvornih za mnoge samosvjesne žene kojima je Mani bila istinska heroina. Bilo je i drukčijih reagiranja: uz ostalo, na samom početku knjige prenosi kako neka „slavna stara“ glumica „uz velike popratne geste“ urla na nju nasred terase hotela “Excelsior”: „Luda stara kujo, sve si uništila, ne bi prepoznala dobrog čovjeka ni da te ugrize za sisu…“ Godinu dana poslije toga uslijedio je potresni nastavak (najviše je u njemu pisala o smrti svoje kćerkice) „Druga knjiga: jesen/ljeto“. Oba su izazvala ogromnu pažnju u javnosti i imala više izdanja. Takvu će recepciju imati i roman „Rastanci“ koji je objavila prije samo nekoliko tjedana…

Grozan dan, južina, glava me boli, političari govore gluposti, država propada…, a onda mi jave da je Mani umrla. Bilo je to jutros, a već popodne moram obrisati suze sa svoga srca – (samo)odgojen sam blesavo, da muškarci ne plaču na oči – i pisati za novine esej o prijateljici koja je baš na okrugli rođendan, u svom stilu, otišla iz materijalnoga svijeta. G. G. Marquez ustvrdio je da sva ljudska bića imaju tri života – javni, privatni i tajni – ali pri toj inače točnoj misli nije uzeo u obzir unikatna bića poput Mani. Naravno, imala je i ona privatnost, čuvala je svoje tajne, ali kako su godine odmicale bila je sve spremnija da pljune u lice javnosti i mnoge za nju vezane istine. Vrištala je od sreće kad sam joj prije desetak godina, vezano za njezinu namjeru da napiše autobiografski roman u nastavcima, citirao misao Alberta Camusa: „Istina ovoga stoljeća: što je čovjek iskusniji, postaje sve veći lažljivac. Završiti s time i reći ono što je najdublje u meni“. Mani je baš to u posljednjem desetljeću svoga života osobito intenzivno činila: govorila je i pisala ono dotad najzatomljenije u njoj, pa što bude…

Kad sam je upoznao bila je iste dobi u kojoj sam ja sada. Unatoč svim udarima sudbine, raspolagala je s puno većim entuzijazmom nego što je ovaj koji ja danas imam. Nadomak 60. godine života došla je na čelo splitskoga HNK, kao prva žena-intendantica u povijesti našega teatra. Onda sam bio u stranačkoj politici, pa sam joj zajedno s nekim drugim u gradu vladajućim socijaldemokratima i liberalima te ostalim podržavateljima (Maja Medić, Miće Gamulin…) nastojao pomoći u ostvarenju njezine – u tim okolnostima – zapravo nemoguće misije. Kao član Kazališnoga vijeća i čovjek kojemu je teatar jedan od hobija, često sam diskutirao s njom, Ivicom Buljanom (tadašnji direktor Drame) i drugim njezinim suradnicima o programima i intervencijama te ustanove. Mani je poglavito inzistirala da se ostvari dvosmjerna interakcija: grad treba doći u teatar, a ta ključna institucija splitske i dalmatinske kulture prodrijeti u grad. Za takav pristup nužne društveno angažirane subverzije, poput drame „Krovna udruga“ Ivice Ivaniševića i Ante Tomića te nastupa repera TBF-a na otvaranju Splitskoga ljeta, izazivale su bijesna reagiranja konzervativaca. Posljednji su u to vrijeme ipak s divljenjem gledali neke predstave koje su im svjetonazorski (barem naizgled) odgovarale, primjerice genijalnu dramu „Nosi nas rijeka“ Elvisa Bošnjaka.

Mani je na napade odgovarala britko, ali je postupno gubila i s vremenom sasvim izgubila političku potporu. S vlasti i iz političkoga života otišli su neki ljudi koji su je podržavali, uz ostalo sam i ja istupio iz SDP-a, pa je ostala manje-više sama na splitskoj vjetrometini. Zapravo su je otjerali iz njezina rodnoga grada koji je kod nje uvijek izazivao snažne, ali podijeljene pa i teške emocije. Neke planove je pak ostvarila nakon toga u Rijeci. U tom je gradu realizirala i izvjesne zamisli začete u večernjim razgovorima sa suradnicima i prijateljima uz butelje dobroga vina i slasnu njezinu spizu u splitskoj “Vili Dalmaciji”. Uz ostalo je angažirala estradnu zvijezdu Severinu Vučković u izvrsnoj predstavi „Gospoda Glembajevi“, koja je za staromodnu kulturnu javnost kod nas bila napose provokativna. Riječani su joj „jeli iz ruke“. Gledao sam te ljude kako je bez daha slušaju dok nadahnuto govori u Gradskoj vijećnici na promociji moje knjige „Obama: Strme staze do Bijele kuće“ potkraj siječnja 2009. godine, dok je još bilo političke nade za Ameriku i svijet. Citirala je u tom govoru Ujevića, Dizdara i neke druge mislioce, ali je najsnažniji dojam ostavila baš njezina zanosna retorika. Često mi je savjetima pomagala u profesionalnom i javnom djelovanju. Uz ostalo me je baš ona „natjerala“ (a tko bi drugi to mogao…) da odmah nakon povratka iz SAD-a, gdje sam opservirao nevjerojatno zanimljive izbore 2008., u veoma kratkom roku napišem knjigu o životnom putu Baracka Obame i njegovu dolasku na vlast. Zasigurno sam ja više bio zadivljen njezinim javnim nastupima nego ona mojima.

Život je tekst individue

U kasno ljeto 2007. u Jutarnjem listu objavljuje potresni tekst o tragediji vatrogasaca na Kornatima i odnosu našega društva prema mladima. U tom eseju uz ostalo ustvrđuje: „Nakon rata stanje iz okruga glagola ‘biti’ odmah je prešlo u okrug glagola ‘imati’. U toj promjeni, gdje je svaka ideja o takozvanom idealu zamijenjena idejom – o stjecanju novca, kod nas se opet najviše obila o glavu mladih“. A nekoliko mjeseci kasnije u tekstu „Otac i sin. Čiju smo vlast zaslužili“, dramaturški precizno i politološki lucidno opisuje politički lik Ive Sanadera: „Otac ne razvija oko sebe ili u svoje ime nikakve mitologije, ideologije, programe… on se bori za golu vlast. Hladno, cool. Takav je i kad izmišlja i kada lansira laž i dok zna da laže. A snalažljiv je i sjajan orator. U tim scenama uvijek me osupne njegova potpuna prirodnost. Kao da se ništa ne događa“.

Pokazalo se nakon dvije godine da je to bila nadahnuta najava traumatične ostavke tadašnjega premijera, koju je izveo baš u maniri „kao da se ništa ne događa“. U to se vrijeme i sve do danas zbilo u našoj politici i zajednici mnogo toga ružnoga. Mani Gotovac se u navedenom tekstu, slijedeći misao Krleže, imajući na umu veliki potencijal Sina (Zorana Milanovića) upitala: „Možemo li izaći iz ustaljene horizontale i barem pokušati prema vertikali?“ E, tu smo se ona i ja (politički) razišli, ali na sreću – znam da smo do kraja zadržali lijepe misli i osjećaje jedno o drugome – ne i životno. Veoma je voljela Zoku. A ja sam ga u javnosti bespoštedno kritizirao. To mi je jako zamjerila. Ona je u svojoj kompleksnoj misaonoj obradi uzimala u obzir i njegove ljudske kvalitete, a ja kao javni intelektualac isključivo političke učinke. Pokazalo se naposljetku da joj je Milanović kao čovjek bio bliži. Posjetio je Mani na samrti i odnio joj cvijeće. A ja sam joj posredstvom zajedničke prijateljice poslao poruku ljubavi i prijateljstva, na koju je lijepo reagirala. Smatrao sam da nisam (više) toliko važan u njezinu životu da je pohodim u posljednjim danima; htio sam ujedno da je zadržim u sjećanju kakva je bila za vrijeme intendantura u Splitu i Rijeci te naših ljetovanja u njezinoj kućici u Mokošici. Da je pamtim kao snažnu i neslomljivu „djevojku iz moga kraja“, koja žešće od drugih „ne da da je slome/ otima se i prkosi“. Smrt je vizitkarta individue, kako je poručio Mani i meni omiljeni francuski filozof Emile Cioran. Nadasve dostojanstvenim odnosom prema umiranju i smrti (nezaboravna misao iz zadnjega intervjua: „Kad odlazimo, otići ćemo kao žene…“) upisala je ono osobito bitno u svoju simboličku posjetnicu. Život je pak tekst individue. Mi njezini prijatelji i poštovatelji dijelit ćemo ubuduće i posjetnicu i tekst zainteresiranima, kojih će sigurno i ubuduće biti napretek. Mani Gotovac, koja po svom priznanju nije znala šutjeti, tu je naraciju života, i to ne samo u svojim romanima, publicističkim knjigama i drugim napisima i govorima te predstavama, izložila na moćni, jedinstveni način. Zbog svega toga bila je i još će dugo biti najveća divojka suvremene hrvatske kulture.