Hvaljenom piscu i znanstveniku Nebojši Lujanoviću u nekoliko dana objavljene su dvije knjige. Roman “Maratonac”, šesti Lujanovićev roman koji je objavila je Fraktura, a znanstvenu knjigu “U rovovima interpretacije – strategija i tragedija nelegitimnog čitanja” Naklada Ljevak. Otkada smo prošli put razgovarali s Lujanovićem, on je postao zaposlenik na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Aktivni je i maratonac.
Vi ste u isto vrijeme objavili dvije knjige? Znači li to da se jako puno piše ili je to slučajnost?
To je slučajnost, jer to nije pametno ni autorski ni izdavački. Situacija s pandemijom dosta je toga poremetila i sigurno nije bio plan da obje knjige izađu u jednom tjednu. No, COVID je pogodovao da obje knjige završim u ljetnom razdoblju. Da nije bilo karantene, ova znanstvena knjiga još ne bi bila završena, a roman je ionako već odavno bio gotov.
Roman se zove “Maratonac”, a široj javnosti možda i nije poznato da se i vi bavite maratonom. Je li to roman koji ste najlakše napisali?
Zapravo jest. Kada sam roman završio i nisam znao je li to štivo za objavljivanje, ohrabrili su me Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović. Nisam znao je li takav tekst ikome zanimljiv i da takvo što može biti tema jer nisam nikada razmišljao o maratonu kao temi romana. S druge strane, u suvremenoj hrvatskoj književnosti sporta baš i nema. To je očito neki sklizak teren na kojem je čovjeku u opasnosti da upadne u banalizaciju. Kako su reakcije na sve strane pozitivne, čini se da je zanimljiv i širem krugu ljudi od tih petnaest maratonaca koji su stavljeni u knjigu.
Hoćete li imati neku sportsku, maratonsku promociju ovog romana?
Planirana je uobičajena promocija u Frakturinoj knjižari u Zagrebu za sedam dana. A bilo je prijedloga u stilu, dođi k nama, otrči utrku i napravi promociju knjige i onda ćemo dijeliti i prodavati knjigu. Ali ja ne mogu otrčati toliko maratona u mjesec dana, i to ne zato što to ne mogu izdržati fizički, nego nemam vremena uz djecu.
Knjiga “U rovovima interpretacije” o Ivi Andriću najavljuje se i kao znanstvena parodija. O čemu se tu zapravo radi?
Okidač su bile bošnjačke interpretacije da je Andrić mrzitelj muslimana. Htio sam istražiti na koji način oni interpretiraju i čitaju Andrića jer sam vidio da se isti obrazac primjenjuje i kod drugih autora. Htio sam kreirati model tzv. nelegitimnog čitanja. Našao sam deset sastavnica po kojima se manipulira tekstom. Ta je manipulacija izvedena s pomoću točno deset jednostavnih koraka. Nakon što sam definirao taj model, malo sam se feralovski zaigrao, pa sam se išao zafrkavati i po istom modelu dokazivao da je Andrić mrzio kršćane. To naoko funkcionira kao znanstveni tekst, ali nakon svakog pomnog čitanja jasno je da je to parodija i da nema veze sa znanošću. Kada sam to napravio, vidio sam da, ako se model nelegitimnog čitanja pusti u javno čitanje i tu zakotrlja, rezultira hajkom. Onda me zanimao taj obrazac hajke. Uočio sam ga i u srpskom tretmanu Basare, crnogorskom tretmanu Nikolaidisa... S obzirom na broj čitatelja i lavinu koju izaziva, jer takav tekst može steći čitanost od pet tisuća klikova ili pregleda u samo sat vremena, što jedan roman ili kratka priča ne može u dvije godine, shvatio sam da je to karakteristika kulture koju živimo. I tu sam došao do stava da je hajka možda najreprezentativniji oblik kulture koji živimo.
U Rijeci ste u petak bili gost tribine o Andriću na kojoj se govorilo i o knjizi Michaela Martensa o Andriću. Koji je vaš stav o toj knjizi, o kojoj se dosta pisalo i u regiji i u Europi?
Nema tu nekih novih i nepoznatih činjenica. Nešto malo je dopunjeno oko nekih sitnih rupa, ali sve je to uglavnom poznato. Ali Martens je uložio silan trud da sve to stavi na jedno mjesto i sistematizira. Malo su mu zamjerili nekoliko mjesta na kojima se poskliznuo s nekim kvalifikacijama o Krleži i umanjivao njegovo značenje, za što je rekao da će ispraviti u drugom izdanju. Osim nekoliko minornih grešaka, knjiga je uravnotežena. Ona je jedina moguća verzija koja je prihvatljiva i to zato što ju je pisao netko izvana. Meni je bilo smiješno što su neki srpski kritičari istaknuli da je Martens knjigu o Andriću pisao iz neke kolonijalističke perspektive. Takvu knjigu je i mogao napisati samo stranac i poželjno je da ju je napisao stranac. Jer da ju je pisao netko iz Hrvatske, možda bi zanemario Andrićeve zrelije radove i previše isticao poeziju, da je pisao netko iz Srbije, možda bi izvukao eseje i slično. Ne znam kako bi ta knjiga izgledala da se pripadnik bilo koje tri strane uhvatio ovakvog pothvata. Mislim da je ova knjiga koju je napisao Nijemac najbliže nekom uravnoteženo pogledu.
To znači i da je Andrić još zanimljiva literarna činjenica strancima?
Dapače. Martens je uložio u nju silan trud, ali ima pripovjedački nerv s pomoću kojega je izvadio najinteresantnije i pitko napisao knjigu. Neki su dijelovi beletristički dinamični i intrigantni. Takve su epizode s Hitlerom i neke diplomatske epizode uoči Drugoga svjetskog rata. Zanimljivo je opisao i odnos Principa i Andrića. Ti se dijelovi čitaju gotovo kao krimić. Martens ima pripovjedačku žicu pa je tešku materiju pretvorio u zanimljiv tekst. To nije lekcija o Andriću, nego lekcija o Prvome i Drugome svjetskom ratu, uspostavljanju socijalizma i njegovom kasnijem funkcioniranju. To je presjek jednog stoljeća i ovih kultura, tako da oni koji nikada nisu čitali o Andriću imaju što saznati iz ove knjige.