Hitrec: Tražim samo hrvatsku TV, ni lijevu ni desnu

Hrvoje Hitrec danas je možda najpoznatiji kao predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća.

Zašto ste se prihvatili čelne pozicije HKV-a?
– U HKV najmanje je važno tko je predsjednik. Čini se, čak, da su značajnija mjesta dopredsjednika, jer nisu postavili eksploziv meni, nego akademiku Slavenu Barišiću, a književnika Stjepana Šešelja vukli u Haag, u slavu slobode tiska.

U svibnju ste objavili pismo u kojem se protivite “akcijskom planu koji dolazi iz prepoznatljivih kanalizacijskih odvoda, Sveučilište bi trebalo razbiti na komadiće, HAZU razjuriti, a Maticu hrvatsku eutanazirati”. Je li se štogod promijenilo?
– Mislim da se nije radilo o pismu, nego o osvrtu na napis iz kanalizacije, koji je samo potvrdio ono što je odavno razvidno: opći udar na hrvatsku kulturu uključuje destabiliziranje, umrtvljavanje i razbijanje starih i uglednih kulturnih institucija. Njihov otpor je stidljiv, uglavnom su sklone šutnji. Da nije tako, pojava Hrvatskoga kulturnog vijeća bila bi nepotrebna... Inače, u ovom trenutku je akcijski plan ponešto poremećen.

Zalažete se  za “jedinu integraciju koja je sada nužna, a to je ponovna integracija hrvatskog društva”. Je li to realno?
– Ponuda različitih integracija iznimno je bogata i otrovna, a zaboravilo se na onu najvažniju. Dok se ne obavi integracija hrvatskoga društva, a moguća je, vrtjet će nas oko maloga prsta svakojaki nitkovi, izvana i iznutra. Hrvatska je dezintegrirana u socijalnom, političkom, gospodarskom i kulturnom smislu, razara se hrvatski kulturni i nacionalni identitet, ugrožene su upravo one vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Obrana tih vrijednosti je početak nove integracije. Da nismo razvili svoju kulturu, sada bismo bili prašina u knjizi zaborava. Nitkovi to znaju, a smušenjaci kasno raspoznaju.

Zašto “s državne razine nije vidljiva strategija razvitka hrvatske kulture”?
– A tko će izložiti prihvatljivu strategiju hrvatske kulture? Božo Biškupić? Osim toga, ona mora proizaći iz opće strategije, koja ne postoji. Primjerice, želi li usisana Hrvatska postati zabavište ili dom europskih umirovljenika, ili nešto treće? Trebamo li još hrvatski jezik, osim za kućnu uporabu? Paradoksalno, jedinu konzistentnu viziju objelodanio je Mesić početkom stoljeća, kada je poručio da u Europi “ne će biti potrebne nacionalne književnosti” (na proslavi stote obljetnice DHK). No da, razrađenu strategiju ima još Biškupićev pomoćnik, velikosrpski kadar Čedomir Višnjić, zadužen za pretovar hrvatskih pisaca u srpsku književnost. Jedina vidljiva strategija s “državne razine” jest ipak novčano pogodovanje balkanskim projektima, u okviru regionalne suradnje.

Bili ste ratni direktor HTV-a, danas tvrdite da  je “izvan utjecaja javnosti, a dijelovi programa izravno se suprotstavljaju duhu i ukusu pretplatnika”...
– Nisam bio ratni, nego predratni ili poluratni direktor Hrvatske radiotelevizije, već prema tome koji se datum uzima za početak rata. Citirana rečenica je s tribine HKV početkom 2006. u trenutku kada je na Hrvatskoj televiziji dolazilo do informativnih fizičkih sukoba, voditelj Dnevnika rugao se hrvatskoj jezičnoj tradiciji, a već prononsirani provokatori potpuno i trijumfalno privatizirali svoje emisije. Publika se rasrdila, ali je bila bespomoćna, kao i Sabor. Čuli su se prijedlozi o lijevom i desnom kanalu. Tražio sam da se uspostavi ravnoteža. Ni lijeva ni desna, samo hrvatska televizija.

Sa sinom Nevenom Hitrecom snimili ste film “Snivaj, zlato moje” koji je oduševljeno prihvatila publika, ali neki su kritičari tvrdili kako ga neće razumjeti “svi koji žive južnije od Bregane”.
– Kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskog jezika noćna su mora vukovaca. U filmu “Snivaj, zlato moje” govori se zagrebačkim kajkavskim, onakvim kakvim se i ja danas služim. Oni koji se rugaju kajkavskom, istodobno rade i protiv standardnoga hrvatskog jezika te mnoge naše tiskovine još rabe novosadsku varijantu nepostojećeg hrvatskog-srpskog. Sigurno su se lecnuli vidjevši da u novom srbijanskom Ustavu takav jezik ne postoji. Zove se srpski, što je lijepo i točno.