Prošlog četvrtka u emisiji "Kod nas doma" HTV-a prilog o odnosima glazbe i politike vodio je Bruno Šimleša, s kojim smo o zanimljivoj temi razgovarali Krešimir Macan i ja. Naravno, povod je bila nedavna izjava Taylor Swift o podršci Kamali Harris na skorim američkim predsjedničkim izborima, a šire razgovaralo se o tome koliki su rizici javnog političkog određivanja i angažiranja u glazbi. Rizici su možda veliki, ali možda je još veći rizik da ne pobijedi tvoj kandidat, kod nekih je očito veća i svijest o potrebi angažiranja u hendlanju vrućih tema.
Pa tako i za Taylor Swift koja je, čini se, ipak veća i od takvih "prijetnji". No na primjeru osnivača Netflixa Reeda Hastingsa moglo bi se zaključiti i suprotno; nakon što je objavio da podržava Kamalu Harris i privatno uplatio sedam milijuna dolara, počeo je masovan odljev gledatelja iz suprotnog političkog tabora s Netflixa. Budući da su uskoro kod nas predsjednički izbori, bit će zanimljivo vidjeti koliko će se, i hoće li se uopće, domaći glazbenici angažirati za "svoje" kandidate. Sudimo li prema nedavnim parlamentarnim izborima, teško. Jedino je sigurno je da će Mile Kekin podržati Ivanu Kekin, kod ostalih vlada zatišje.
Kod nas je primjetan izostanak (javnog) političkog određivanja, možda i zbog toga jer se politika mnogima ogadila. No ne treba biti previše pametan pa se sjetiti starih izreka da je čovjek političko biće ili da će se politika baviti tobom ako nećeš ti njom. Politikom se može baviti i na način kako to radi platforma "Rock the Vote" u Americi – kod nas je nešto slično pokušano s: "Izađi izbori se" – koja se ponajprije bavi angažiranjem oko što većeg izlaska glasača na birališta, što je preduvjet realnih izbornih rezultata. Bez obzira na to koliko se osjećali otuđeno od politike, ili bili lijeni baviti se njome i njenim utjecajem na svačiji život, bilo kakvo forumaško komentiranje bespredmetno je ako niste izašli na izbore. Čini se da je najviše ostrašćenih i proizvoljnih komentatora po društvenim mrežama upravo među takvim nezadovoljnicima koji vole trubiti velike istine, ali se ne vole pojaviti na biralištima.
Svijest o političkom angažmanu u Americi nije nova, dapače, prije nekoliko godina imali smo prilike slušati da su mnogi glazbenici potpisali otvoreno pismo sa zahtjevom da se prije korištenja njihove glazbe na političkim skupovima moraju tražiti potrebne dozvole. Među ostalima zahtjev su "ovjerili" Mick Jagger, Lorde, Rihanna, Sia, Elton John, Lionel Richie, Courtney Love, Pearl Jam, Aerosmith i Linkin Park. Nakon što je Donald Trump imao problema s dovođenjem poznatih imena koja bi mu nastupila na predsjedničkoj inauguraciji, novinari su Micka Jaggera pitali bi li mu pjevao, a ovaj je odgovorio: "Možda bih mu mogao otpjevati 'You can't always get what you want". No i republikanska opcija imala je svoje favorite, poput mladog i praktički nepoznatog Olivera Anthonyja koji je u politički ring predizbornih pjesama ušao izuzetno brzo i financijski uspješno s "Rich Men North Of Richmond". Stigao je na prvo mjesto Billboardove top-ljestvice i zarađivao oko 40 tisuća dolara tjedno samo od pregleda na YouTube kanalu i streaming servisima.
Poznata je i izravna agitacija turneje "Vote For Change" 2004. kojom su najpoznatiji američki rock-glazbenici stali na stranu demokratskog predsjedničkog kandidata Johna Kerryja, ali je ipak pobijedio George W. Bush. Na idućim izborima 2008. Barack Obama ušao je u Bijelu kuću, a akustičnim nastupima na predizbornim mitinzima aktivno ga je podržavao Bruce Springsteen.
Kod nas se jedini sličan organizirani pokušaj zbio 2000. godine kad su Parni valjak, Gibonni i Majke svirali na predizbornoj turneji "Činim pravu stvar", nakon koje je HDZ prvi put izgubio na parlamentarnim izborima, a novu Vladu oformio Ivica Račan. Možda se razlog odustajanja glazbenika od sudjelovanja u političkim kampanjama krije i u dijagnozi koju mi je davno rekao Jasensko Houra, a ona glasi da su domaći rockeri svojevremeno postali eskort-servis političarima, pri čemu su mnogi svirali i za "lijeve" i za "desne" ovisno o tome tko je više platio.
Tu je i onaj nepotvrđeni slučaj da je Thompsonu prije dvadesetak godina navodno plaćeno pola milijuna kuna samo da ne svira za suprotni tabor, ali, voljeli ga ili ne, do danas upravo Thompson ostaje primjer domaćeg glazbenika koji konzistentno i strastveno zastupa svoju političku poziciju. S tom razlikom da on time uopće ne riskira, nego profitira na tržištu, budući da mu većina publike dolazi na koncerte upravo zbog jasne političke pozicije i ideološke platforme.
Još Ivo Josipović kao predsjednički kandidat, ali i glazbenik i nekadašnji šef Hrvatskog društva skladatelja, uspio je mobilizirati većinu domaćih glazbenika da mu se pojave u videospotu i podrže njegovu kandidaturu, nakon koje je i postao predsjednik Hrvatske.
Danas je takva masovnost doslovno nemoguća, a većina glazbenika kloni se izravnog političkog angažmana.
Tek nakon što su u igru ušli ostali "teškaši" američke rock i pop-scene uskoro će se vidjeti koliko su republikanci i demokrati uspjeli mobilizirati imena na terenu pop-pjesme koja još uvijek najlakše ulazi u uši i srca potencijalnih birača, ali će kod nas situacija, čini se, ostati prilično neaktivna.