Hrabra predstava koja ne traži krivca, ali proziva sve nas

"Mislim da bismo se za totalno razumijevanje tvrdnje da je svačije pravo živjeti trebali puno više potruditi...”

Ovo je zapisao, tada sedamnaestogodišnji, Luka Ritz, mladić koji je nasmrt pretučen ni dva mjeseca nakon osamnaestog rođendana.

Za sve mlade žrtve 

Njemu i svim žrtvama nasilja među mladima posvećena je predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica” dramaturginje Jelene Kovačić i redateljice Anice Tomić, koja je premijerno izvedena na sceni Zagrebačkog kazališta mladih. Autorice, već poznate po odluci da žele raditi angažirani teatar koji korespondira s mjestom i vremenom u kojem žive (najpoznatija dosadašnja predstava je “Ana i Mia” o anoreksiji i bulimiji) donijele su hrabru odluku upuštajući se u projekt. Prvo su razgovarale s roditeljima Luke Ritza, ocem i majkom sina jedinca koji je u nas postao simbolom svih ubijenih i pretučenih u besmislenim ispadima agresije vršnjaka. Nisu ih iznevjerile, jer “Ulica” je jako djelo, ponajprije namijenjeno mladoj publici. Ono je i ono što ne očekujete na prvu, predstava u kojoj nema scena nasilja, iako svaka glumačka gesta i glumačka tijela u neprekidnom nervoznom tremoru govore da je ono uvijek tu oko nas. Dijelovi Lukinih tekstova, od pjesmice koju desetogodišnjak piše svom tati do poziva na bunt (zbog Močvare), izvoran su glas žrtve čija najbolja prijateljica Lara Janić vodi publiku kroz predstavu objašnjavajući kako to nije rekonstrukcija njegove smrti.

Kako se nositi s nasiljem

Smještajući radnju svoje priče u dan pogreba žrtve, autorice “Ulice” nisu upale u nekoliko prijetećih zamki: one ne prozivaju krivca, jer to su oni koji okreću glavu, ali i svi mi; one ne nude rješenje jer dobro znaju da to prelazi snage cijelog društva (opasno zagrezla u recesijsku tranziciju koja olako žrtvuje mlade), a kamoli jednog tetarskog čina. I zato zadnja pjesma predstave sa stihovima “bilo je moćno živjeti s njima... možda smo ih mogli spasiti” potresno podcrtava bit problema. Nitko – roditelji, vršnjaci, crkva, stručnjaci, institucije... – ne zna kako se nositi s nasiljem mladih. Hrabrost teatarskog čina i jest baciti to natrag u lice roditeljima, mladima, moćnicima.

Iz odličnog glumačkog ansambla izdvajamo Suzanu Nikolić i Damira Šabana kao roditelje žrtve, Natašu Dorčić u ulozi majke mladića koji je zadao kobni udarac te Vedrana Živolića u ulozi najboljeg prijatelja žrtve. Junaci “Ulice” naime nemaju imena, ali zato još jače odjekuju imena žrtava koja glumci izgovaraju na samom kraju predstave uz kobne riječi njegovih sudbina - ubijen, proboden, zatučen, završio u komi, upucan...