Strah golmana od jedanaesterca poznajemo iz filma Wima Wendersa iz 1972. godine. No prije filma 1970. objavljen je kultni roman kontroverznog austrijskog nobelovca Petera Handkea, koji je Fraktura prvi put prevedenog na hrvatski jezik predstavila čitateljima tek 2007. godine, odlučivši se za naslov "Strah golmana pred jedanaestercem". Junak romana, bivši nogometni golman, oličenje je života u hladnoratovskoj Europi, čovjek koji poput bremena sa sobom vuče očaj, izgubljenost, depresiju, strahove... U vremenu u kojem danas živimo ovo je ponovno vrlo aktualna priča, ali i stanje svijesti mislećih ljudi. Najpoznatijih scena, onih nogometnih, iz Wendersova filma sjetim se u kazalištu uvijek kada preda mnom na sceni stoji samo jedna osoba. I uvijek znam da su taj glumac ili glumica mnogo, mnogo hrabriji od golmana. On pred sobom ima tek jednog igrača koji će zapucati na njegov gol, a glumac ili glumica ne znaju iz kojeg će pravca doći "lopta", ne mogu procijeniti koliko će udarac biti jak i treba im sva njihova snaga da obrane svoju umjetničku misiju zbog koje stoje na sceni. I to je srž velikog umijeća monodrame, za što su spremni samo oni najhrabriji. To je vrhunski glumački ispit na kojem se prolazi ili pada. No to su ujedno i uloge zbog kojih ih gledatelj do kraja života pamti i cijenimo te bogomdane glumce, jer treba pošteno priznati, svi volimo odvažnost gladijatora.
Hrabrost glumca u monodrami uvijek se podvodi pod njegovu samoću, govori se da se on nema na koga osloniti, uz njega nema partnera koji će ga izvući kada zapne, koji će mu pomoći kada mu padne koncentracija, nema nikoga tko će zrcaliti njegovu igru, tjerati ga na nadigravanje... Pri tome se zaboravlja na onu mnogo veću porciju hrabrosti koja je potrebna za samoću na sceni, jer taj ogoljeni glumac u svakoj izvedbi stoji pred publikom. I posve je nevažno podrazumijeva li ta "zvijer" (sastavljena od tuđih, najčešće ne i dobronamjernih očekivanja) deset, sto ili tisuću ljudi. Umjetnik koji stoji pred njima mora "kupiti" svakoga od njih, mora svoje emocije prebaciti doslovno u svakog čovjeka u publici jer ovdje nema disperzije pozornosti. I mora tu kolektivnu pozornost zadržati na vrhuncu otprilike sat, sat i pol vremena. U svakoj sekundi tog vremena mora biti spreman na sve, od banalne zvonjave mobitela, do one najgore situacije da se netko diže i odlazi, a ne postoji ni najmanja utjeha da taj netko odlazi zato što ga je razočarao (razbjesnio, udavio dosadom...) netko drugi.
I zapravo je veliko čudo da u današnje brzo doba, kada se i od kazališta sve više traži spektakl na najjače, fini vez umijeća monodrame nije izumro. No on je danas jači nego ikad prije, pa tako imamo nekoliko festivala monodrame s različitim koncepcijama – neki zagovaraju ozbiljnost, a drugi čistu zabavu, koja je tako i tako deficitni kazališni proizvod. Najmlađi među tim festivalima je Zagrebački festival monodrame, koji je osnovao Teatar Gavran, a kao svoju misiju u dva dosad održana izdanja izabrao je predstavljanje nekih novih, mladih i hrabrih glumaca koji su tu priliku iskoristili ne samo kako bi pokazali svu raskoš svog talenta, već i dokazali koliko široko monodrama kao forma može zahvatiti u izvedbenu umjetnost. Tako je 2021. godine "Zlatna krila" za najbolje glumačke ostvarenje osvojio mladi Eugen Stjepan Višić za monodramu "Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još." u produkciji ADU, dok je ove godine laureat bio Karlo Mrkša s monodramom "Vic o Sizifu".
Kada krenemo malo dalje u prošlost, jasno je da je hrvatski teatar dao mnogo dobrih monodrama i da su u njima zablistali naši najveći glumci, počevši od Rade Šerbedžije, koji je s Krležom zapravo udario temelje moderne monodrame u hrvatskom teatru. Njegova monodrama "Moj obračun s njima" u režiji Dine Radivojevića nastala je prema polemičkim zapisima Miroslava Krleže, a Šerbedžija ju je prvi put izveo davne 1974. godine, u trenucima kada mu je kazališna glumačka karijera u bivšoj državi bila na vrhuncu i kada se doslovno hodočastilo na tog i takvog, posve strastvenog Krležu u njegovoj interpretaciji. Iz današnje kazališne perspektive zapanjujuće zvuči podatak da je Šerbedžija tu monodramu od 1974. do 1991. odigrao više od dvije tisuće puta. I onda joj se nakon dulje pauze vratio 2007. godine, s nadopunjenim i osuvremenjenim tekstom, kada ju je izveo na otvorenju 7. sezone Kazališta Ulysses. I Dragan Despot je za svoju legendarnu monodramu "Na rubu pameti" izabrao Krležu, ali on je ovdje bio apsolutni teatarski autor. Despot je za monodramu izabrao roman, sam ga dramaturški obradio i pripremio za izvođenje i to je jednostavno Krleža kojeg treba čuti, baš kao što bi svatko trebao vidjeti Rakana Rushaidata u monodrami "Ja, tata!", koji je na sebi svojstven način u Teatru Exit nastavio niz monodrama zbog kojih je Zijah Sokolović odavno postao sinonim za smijeh, jer primjerice nakon monodrame "Glumac... je glumac... je glumac" teško je izaći iz kazališta a da vas doslovno svaki mišić abdomena ne boli od smijeha.
No da ne bi bilo zabune, imamo mi i velikih glumica koje znaju hrabro biti same na sceni. Marija Sekelez prvo je ime među njima, još od davne monodrame "Tebi, moja Dolores" koja je nastala po ratnim zapisima doktorice Saše Božić, pa preko "Večernje zvijezde ili Žena sam" Vesne Parun i "Uzmi me takvu kakva jesam" Vesne Krmpotić, sve do "Isadore ili Prve bosonoge plesačice" Ala Weinera u kojoj je savršeno dočarala život Isadore Duncan, te ljubavi i muze velikog Jesenjina. Njezino monodramsko poslanje u našim danima, ali s mnogo zabavnijim predznakom, nastavlja Ecija Ojdanić, koja dokazuje da je druga strana monodrame – monokomedija.
Sada Teatar &TD nudi sjajan nastavak tog zvjezdanog niza, monodramu "Franz" o Franzu Jägerstätteru. Tog po svemu običnog čovjeka, supruga i oca triju djevojčica, kojeg je Drugi svjetski rat zatekao na njivi u austrijskom selu i koji je osuđen na smrt zato što je iznio prigovor savjesti i odbio služiti pod oružjem u Hitlerovoj soldatesci, Dado Ćosić glumi u nevjerojatnoj skali točno odvagnutih emocija, po tekstu koji je napisao Tomislav Zajec, a režirao Rene Medvešek. Nije to laka priča, ali u našem vremenu kada svijetom stupaju neke nove soldateske važna je taman toliko koliko je važan jedan jedini glas pobune u mraku koji guta svaku ljudskost.