U utorak 25. listopada u Teatru &TD Dado Ćosić premijerno će izvesti monodramu “Franz” u režiji Renea Medvešeka. Nastala prema tekstu Tomislava Zajeca, bavi se životom i bogatim unutarnjim svijetom jedne od najintrigantnijih figura otpora nacionalsocijalizmu, Austrijancem Franzom Jägerstätterom.
Jägerstätter i njegova hrabra žrtva dugo godina bili su zaboravljeni. Rođen i odrastao u Austriji, u malenom mjestu Sankt Radegund, nakon pomalo burne mladosti, postao je predan katolik. Naizgled običan čovjek, otac tri kćeri, otvoreno se protivio nacističkom režimu, duboko razočaran brojnim kršćanima koji su ga podržavali – u svom selu bio je jedini koji je glasao protiv Anschlussa, pripajanja Austrije Njemačkoj. Neko je vrijeme uspio izbjegavati vojnu službu, no kada je mobiliziran 1943. godine, uložio je prigovor savjesti i odbio služiti u nacističkoj vojsci. Dobro je znao što ga čeka i sudbinu svih onih koji su nacizmu rekli “ne” prihvatio je mirno i dostojanstveno. Nakon višemjesečnog boravka u zatočeništvu, pogubljen je na giljotini 6. srpnja 1943. godine.
Zasluženo priznanje za svoju nepokolebljivu predanost vjeri dobio je tek mnogo godina nakon svoje smrti, kada ga je 2007. papa Benedikt XVI proglasio mučenikom, nakon čega je i beatificiran. Terrence Malick snimio je nagrađivani film o njegovu životu, a u hrvatskom prijevodu u izdanju Verbuma objavljeni su njegovi zapisi iz zatvora i dirljiva pisma koja je upućivao supruzi Franziski.
– I ova predstava inspirirana je Franzovim životom te njegovim zapisima i pismima koja je razmjenjivao sa suprugom. Ono što je meni kod Franza bilo posebice zanimljivo jest neobična polifonija glasova koju u njima pronalazimo, njegova jednostavna radnička, seljačka priroda i istovremeno duboko poznavanje teologije. Kada se dopisuje sa suprugom Franziskom, raspituje se o kravama, ima li zobi, jesu li ubrali kukuruz... No s druge strane, kada se malo uđe u njegove religijske zapise, da bih čitao i razumio taj jezik, meni, koji možda nisam bio toliko uronjen u teologiju ali imam neku edukaciju, zaista je trebalo neko vrijeme. Ta polifonija u njemu užasno je zanimljiva i jako primamljiva – rekao nam je Dado Ćosić, koji će na daskama &TD-a utjeloviti Franza.
Tomislav Zajec je, dodaje Rene Medvešek, napisao jako lijep tekst, autorski, poetičan, ali u njemu ima nešto vrlo kazališno i izazovno.
– Uz pomoć tog teksta, Franzovih pisama i priče o njegovu životu, s Dadom pokušavam to što bolje prenijeti u život, a želimo, među ostalim, i postaviti kontekst, dati do znanja o kojim se okvirima i okolnostima radilo kada je on svoje odluke donosio i što su one za njega značile, ne bi li na taj način zapravo progovorile i nama, danas, u ovom vremenu. Film koji je snimljen prema njegovu životu, knjiga njegovih zapisa i sama ova predstava znak su da je njegova žrtva imala odjeka. Uspomena na njega živi i ostaje nam kao pouka i opomena za ova vremena koja nadolaze – rekao je Medvešek.
A paralele sa sadašnjošću nameću se same od sebe jer živimo u izazovnom vremenu, punom dvojbi, i sve ono što je tištilo Franza tišti i nas danas, smatraju Ćosić i Medvešek.
– Ne uvlačimo u predstavu otvoreno neke aktualizacije, ali one su neizbježne. Danas je oko nas ovo goruće pitanje rata u Ukrajini, ruske agresije i svega što to povlači. Franz je tada bio, možda ne jedini, ali jedan od rijetkih koji je ratu rekao decidirano “ne” i koji je zbog toga bio pogubljen. A kada je krenula ova mobilizacija u Rusiji, kada je u rat pozvano tih 200-300 tisuća ljudi, natjeralo me to da pomislim da, ako jedan usamljeni čovjek ima tu snagu da može reći “ne”, može i 300.000 ljudi. Kada bi toliko ljudi reklo jedno decidirano “ne”, stvari bi krenule u jednom drugom smjeru. Naravno, možemo to primijeniti na sve, ne samo na ratne situacije. Za mene je to nešto čemu nas Franz uči – smatra Ćosić.
Zajec je pokušao, a smatraju Medvešek i Ćosić, i uspio, u tekstu prenijeti Franzove misli i dvojbe ususret odluci da žrtvuje svoj život, a iznimno je zanimljivo promatrati kako ta odluka u njemu raste i kako je on sebi pravda.
– Možda je malo nategnuto to reći, ali ne i previše, no mislim da je Franz sve što je napravio, napravio prema životu i učenjima Isusa Krista. Ne bih rekao da je slijepo slijedio taj put, već je u vjerskim postulatima, u vjeri koja je živjela u njemu i koja je u njegovu životu bila jako opipljiva pronašao racionalne razloge za svoje postupke. Uzmimo njegova promišljanja o smrti, napisao je da “smrt za kršćane nema žalac”, ona nije kraj nego početak, radovanje. Razlog zbog kojeg je to meni bilo fascinantno i zašto sam se ovoga prihvatio jest upravo zato što ja to nikako ne mogu razumjeti. I zbog toga ne igram ovaj lik u smislu neke klasične monodramske postavke, gdje ja glumim da sam netko, a vi u to, više ili manje, trebate povjerovati. Kod “Franza” smo se odlučili na jedan malo drugačiji pristup, pa zapravo cijela bit leži u pokušaju. Pokušaju da ga razumijemo, da na trenutak uđemo u njegovu glavu i njegov svijet i da onda u tim trenucima pokušamo približiti publici taj njegov s jedne strane ludi, ako ćemo ga suditi, a s druge strane nevjerojatno lijepi unutarnji svijet koji je nježan i slobodan – govori nam Ćosić.
Pa iako mnogi tvrde da je monodrama najteži zadatak koji se pred glumca može postaviti, on u radu na “Franzu” s Reneom Medvešekom jednostavno uživa.
– Sve predstave zapravo zažive tek pred publikom. Ali kod ansambl-predstave nešto se zbiva i ranije, događa se neka razmjena između partnera i predstava stane na noge i prije izvedbe. Međutim, kod monodrame mi se čini da ona postane ono što zaista jest tek kada dođe publika. Ljudi su mi znali govoriti da je monodrama vrhunac za glumca i težak pothvat, ali ja sam se vodio nečime što mi je rekao jedan prijatelj plesač, a to je da je zapravo za plesača napraviti solo komad najlakše! I meni je zapravo ta tišina u procesu rada jako godila jer smo većinu vremena bili sami Rene i ja. Nije bilo stotinu glasova, stotinu prijedloga, već smo mi nekako postali jedna glava. Jedan dio rada je bio u neku ruku i pedagoški, što mi je bilo jako drago, jer iako Rene predaje na Akademiji, a nekako smo se zaobišli. Tako da mi je ovo baš bila poslastica, imati ga samo za sebe – zaključuje Dado Ćosić.
