Uspješni američki galerist Talon Milan pronašao je svoje hrvatske korijene u Novigradu kod Zadra gdje obnavlja djedovu kuću. A od majke Čehinje naslijedio je ljubav prema umjetnosti i Olimpijskim igrama.
„Često pomislim da na ovom svijetu svi slikaju osim mene. Eto, toliko umjetnika susrećem svakoga dana.“ I tako već više od trideset godina. Priča to bivši američki marinac Talon Milan, potomak jednog Hrvata i jedne Čehinje, danas uspješan vlasnik galerije Milan u Fort Worthu u Texasu, koju je 1979. godine otvorila njegova majka Henrietta, samouka slikarica koja se u slikarstvo odmetnula oslikavajući zidove i ograde kako bi zaradila novac za putovanja. „Onda je svoja djela počela prodavati po izložbama i tržnim centrima, a brat i ja smo joj pomagali i tako uz nju učili“, sjeća se Talon svojih prvih susreta s likovnom umjetnošću.
Prvu galeriju obitelj Milan je otvorila u vlastitoj kući, da bi se ubrzo preselili u centar Fort Wortha i počeli izlagati djela iz cijeloga svijeta. Impresionizam, ekspresionizam, moderna umjetnost, fotografije, drvene rezbarije, gravure u staklu, brončane skulpture – u galeriji je danas izloženo 35 umjetnika iz cijeloga svijeta. „Imamo težak zadatak, odabrati 20 do 30 radova po umjetniku, ali se trudimo da to budu različite veličine i stilovi. Pet desetljeća kasnije uz nas su umjetnici koje izlažemo već 30 godina, ali i kupci koji isto toliko prate naše izložbe“, priča ovaj galerist.
Zbog umjetnosti oko svijeta
Za 30 godina postojanja doprinijeli su izgradnji nekih velikih imena u svijetu umjetnosti, ali i bili domaćini brojnim svjetskim majstorima. Danas je, kaže, normalno da galerija Milan ugosti umjetnike kao što je Peter Max, čija djela teže i do milijardu dolara, a posjetitelji često imaju priliku pogledati i djela najvećih svjetskih umjetnika, poput Michelangela, koja Talonovi klijenti posjeduju u svojim privatnim zbirkama, a njegovoj galeriji vrlo rado ustupe za izložbe.
Spajanje umjetnika i publike za njega je strast. Tragajući za nekim umjetničkim djelom, kaže, spreman je doslovno obići svijet. „Moji dani su uvijek dinamični. Jedan telefonski poziv ili molba klijenta koji uđe u galeriju tražeći nekog umjetnika može mi potpuno promijeniti plan i poslati me na put u bilo koji kraj svijeta“, opisuje Talon Milan svoj posao.
Upravo tako – putujući – naučio je voljeti, cijeniti, ali i prepoznavati umjetničku vrijednost. „U školi sam imao malo sati povijesti umjetnosti“, priča Talon. „Međutim, s obzirom da smo u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji imali rodbinu, otišli smo na tromjesečno obiteljsko putovanje po Europi. U to vrijeme, prije nego što sam napunio deset godina, posjetili smo 11 zemalja i brojne muzeje i crkve, što mi je omogućilo da jako mlad iz prve ruke upoznam umjetnost“, kaže ovaj, sada već iskusan likovni kritičar.
Milan kao Milanković
Prezime Milan njegovi preci dobili su 1906. godine kada je njegov djed Josip kao petnaestogodišnji migrant stigao na otok Ellis. „Prezivali smo se Milanković. Djed je živio u Hrvatskoj, u Novigradu dalmatinskom, u kući koja je izgrađena sedamdesetih godina 14. stoljeća.“ Iz tog malog ribarskog mjesta na hrvatskom Jadranu Josipa Milankovića je put odveo u Saint Louis u američkoj saveznoj državi Missouri, gdje je svirao trubu u bendu. „Tako je upoznao moju baku koja je bila iz Čehoslovačke. Vjenčali su se 1914. godine, nakon što ih je taksi udario i dao im 100 dolara da ne tuže kompaniju“, prisjeća se Talon obiteljske priče.
O Novigradu je, kaže, još kao dječak slušao mnogo priča i sanjao o tome kako će jednog dana obnoviti obiteljsku kuću u Novigradskom zaljevu. Danas je na korak od ostvarenja tog sna. „Taj grad se nije mijenjao već sto godina i toliko me puno uspomena veže za njega. Taj prvi susret je bio nestvaran. Vozili smo se čamcem 20 kilometara kroz kanjon rijeke Zrmanje, promatrajući fantastične vodopade i ušće u Novigradsko more. Tu je moj djed plivao kao dječak“, priča Talon i dodaje da je tijekom posljednjeg posjeta zagrebao još dublje u povijest. „Kupio sam kosilicu i sam raskrčio staze i pokosio travu na tvrđavi Fortica iznad grada. Otkrio sam staze za koje povjesničari nisu znali da postoje“, priča Talon s uzbuđenjem.
Kuću je, kaže, za sada obnovio samo izvana, ali ne namjerava odustati i napominje da nasred mjesta danas stoji kameni zid na kojem piše da je obitelj Milan obnovila nekadašnji dom Milankovića, i to ga čini ponosnim.
Pod svjetlom olimpijskog plamena
Osim umjetnosti njegove dvije velike strasti su i humanitarni rad i Olimpijske igre. Samo tijekom prošlog mjeseca više od 20 dana je proveo baveći se humanitarnim aktivnostima – što organizirajući događaje u svojoj galeriji, što sudjelujući u događajima drugih organizacija.
Ali, obitelj Milan najveću strast gaji prema Olimpijskim igrama. I tu ljubav Talon je naslijedio od majke Henriette koja je bila prvakinja SAD-a u gimnastici, ali je zbog trudnoće propustila Igre u Rimu. Baš po tim Igrama je njegov brat dobio ime Rome. „Onda su željeli putovati na sljedeće Igre u Tokio, ali sam se ja rodio. Tako da su 1968. otišli na igre u Mexiko City, a onda smo 1972. svi zajedno proveli tri mjeseca u Europi i završili putovanje u Münchenu na Olimpijskim igrama“, sjeća se Talon.
Od tada su njegov brat i on propustili samo ljetne igre u Moskvi 1980. godine, i to zbog bojkota tijekom Hladnog rata. Toj tradiciji su se s godinama koje su dolazile pridružile i njihove obitelji, a njegov brat je zadržao majčinu tradiciju i svoju djecu nazvao po gradovima u kojima su se Igre održavale – Paris, Sydney i Athena.
S bakljom po Italiji
Onda su uoči Zimskih olimpijskih igara u Torinu 2006. godine brat i on dobili poziv o kojem nikada nisu mogli ni sanjati. „Direktor kompanije koja je radila za Olimpijske igre nas je pozvao i rekao da zna da smo veliki obožavatelji natjecanja i pitao nas želimo li sudjelovati u štafeti olimpijske baklje“, prisjeća se Talon.
Te godine Rome je baklju nosio prvog dana kroz grad po kom je dobio ime, a Talon je štafetu preuzeo tri dana kasnije u Toskani. „Trčao sam oko crkve San Biagio, niz ulice, ljudi su mi mahali. Sjećam se da sam pjevao i zahvaljivao ljudima usput. Čini mi se da sam bio metar iznad zemlje, svo vrijeme sa suzama u očima“, sjeća se ovaj galerist i strastveni obožavatelj Olimpijskih igara.
A sa Igara uvijek nose isti suvenir – zajedničku fotografiju na kojoj brata drži visoko podignutog iznad glave. U tu kolekciju odlažu i fotografije s posljednjih igara u Brazilu i s trećom generacijom Milan(ković)a kuju planove za novu avanturu – na Zimskim olimpijskim igrama 2018. godine u Južnoj Koreji.