I Marin Držić dobio je svoju knjigu u biblioteci Deset vekova srpske književnosti koju je ovih dana objavila Matica srpska iz Novog Sada. Knjigu drama objavljenu na ćirilici u jedanaestom kolu biblioteke uredila je članica Srpske akademije, povjesničarka književnosti Zlata Bojović. Držićeva knjiga tiskana je u tisuću primjeraka, a uz nju su u jedanaestom kolu biblioteke Deset vekova srpske književnosti objavljene i knjige Marije Kleut, Dragoslava Mihailovića, Matije Bećkovića... Mediji iz Srbije izlazak Držićeve knjige dočekali su riječima “kompletni Držić konačno na ćirilici”.
Glavni urednik biblioteke, srpski akademik Miro Vuksanović pohvalio se da je tu riječ o najvećem izdavačkom pothvatu u srpskom izdavaštvu. On je još prije desetak godina najavio da će u biblioteku uvrstiti i dubrovačku i književnost iz Boke kotorske te i dalje ističe da su u njoj zastupljeni pisci bez razlike na kojem su obliku i na kojem narječju srpskog jezika pisali.
“Pritom se ne primjenjuje nikakav teritorijalni niti vremenski ‘ključ’. Jedini kriterij je vrijednosni, književnopovjesničarski potvrđen ili na novi način ustanovljen”, poručuje Vuksanović koji je prije desetak godina rekao da su u biblioteku uvrštena sva djela koja su napisana na srpskom jeziku i to u svim njegovim oblicima i narječjima.
Za komentar Držićeve knjige objavljene u Novom Sadu zamolili smo i urednicu knjige, akademkinju Zlatu Bojović, koja je trenutačno i na čelu Odjeljenja jezika i književnosti SANU, no ona je odgovorila da već godinama ne daje intervjue. Podsjetila je i da knjiga još nije distribuirana, zbog poznatih ograničenja u komunikacijama.
Zlata Bojović 2014. godine objavila je “Istoriju dubrovačke književnosti”, što joj je, kako se može čuti u hrvatskim stručnim krugovima, omogućilo slavu u srpskom kulturnom i intelektualnom miljeu. Tada je zbog te knjige dosta napadana u hrvatskom tisku što joj je, tvrde upućeni, podiglo rejting u vlastitom narodu, ali i u struci, pa je postala i akademkinja, tj. redovita članica SANU. Sudjelovala je 2008. godine i na stručnom skupu o Držiću u Hrvatskoj, ali i na pariškoj Sorboni.
“U uvjetima ostvarene hrvatske države ne bi nas trebala suviše uznemiravati činjenica da naši susjedi Srbi rado objavljuju djela starih hrvatskih pisaca koji su stvarali u Dubrovniku. Štoviše, to bi nam moglo i laskati. Uostalom, zar i mi ne objavljujemo djela svjetskih klasika i uživamo čitajući ih. No, međutim, srpski proučavatelji hrvatskih starih pisaca žele i dalje nazivati književnost nastalu na tlu Dubrovnika dubrovačkom književnošću odvajajući je na taj način od njezina hrvatskog bića i očajnički pokušavajući pronalaziti u drevnim stihovima ili pak dramskim dijalozima neki trag srpstva koji bi mogao poslužiti kao hrana, kao spasonosni lijek od kompleksa pomanjkanja renesanse i baroka u vlastitoj kulturnoj povijesti. Riječ je dakako o ‘staroj školi’. Srećom, ta su nastojanja sve rjeđa, znanstvena zrelost i praksa života odvlači mlađe književne povjesničare s tog jalovog puta”, misli Slavica Stojan, povjesničarka književnosti, književnica, predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske i ravnateljica dubrovačkoga Zavoda za povijesne znanosti HAZU.
Kada su prije nekoliko godina na uvrštavanje Gundulića i Držića u Deset vekova srpske književnosti žučno reagirali i hrvatsko Ministarstvo kulture, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika i brojni hrvatski povjesničari književnosti, Miro Vuksanović je poslao priopćenje u kojem je poručio da je Matica srpska kao izdavač biblioteke poštovala činjenicu da su knjige tih znamenitih pisaca nastale na jeziku srodnom istočnohercegovačkim govorima, što znači da su izvorno nastale na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom ili kajkavskom narječju.
“Matičina antologija, dakle, ne preuzima, već samo potvrđuje objavljenim tekstovima ono što je u povijesti južnoslavenskih književnosti već poznato. Nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokokotorsku književnost. One su zajedničko nasljeđe narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog književnog srpskog jezika. Isto narječje u svojoj osnovi imaju i novoimenovani jezici, čija je matica srpskohrvatski jezik”, poručio je Vuksanović u priopćenju, rekavši i da su “knjige Gundulića i Držića, kao i tekstovi Pucića i Vojnovića, uvrštene u antologiju zbog poštovanja pravila o dvojnoj pripadnosti tih pisaca. Poštovali smo pravilo – kako pojedinih književnosti tako i pojedinih pisaca, iz vremena slovinskog jezika, pa prema tome, promatrana kao povijesna kategorija, dubrovačka književnost jest srpska i hrvatska”, izjavio je Vuksanović.
Iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tada mu je odgovoreno da po svome podrijetlu dubrovački govor i jezik dubrovačke književnosti pripadaju zapadnoj štokavštini (kakva se govorila na dubrovačkom području, u dolini Neretve, srednjoj Dalmaciji, Slavoniji i Bosni).
“Istočnohercegovačka štokavština nije utjecala na jezik književnih djela iz Dubrovnika. Osim nazivom hrvatski i drugim nazivima (dalmatinski, ilirski), dubrovački su pisci svoj jezik doista zvali i slovinskim, a to je potpuno u duhu hrvatske kulturne tradicije od srednjega vijeka. I po obliku to je hrvatsko ime jezika jer nema znatnijih skupina Srba koje bi govorile ikavski niti ih je ikada bilo”, napisali su u HAZU i podcrtali da je “prisvajanje tuđe kulturne baštine potpuno neprihvatljiv postupak koji nimalo ne pridonosi sporazumijevanju i izgradnji povjerenja među susjednim narodima”.
A što je vrijedilo 2011., vrijedi i danas.
Ono kad nemaš vlastitu kulturu, pa svojataš i susjedovu... To me podsjeća na jednu manjinu koja u Međimurju ne obrađuje polja, ne ore, ne sije, ne okopava, ne zalijeva, ali itekako ubire plodove i prodaje ih u pola cijene...