Hrvatskom narodu nije svejedno, ne može biti ni jeziku

Svakodnevno smo, ponekad i uz podršku društvenog aktivizma, izloženi velikom broju informacija čiju istinitost, ako nisu dio naše struke, vrlo teško možemo provjeriti. Te se informacije periodično dotiču i hrvatskoga standardnog jezika.

Knjiga „Jeziku je svejedno“ Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić koju je objavio Sandorf mogla je biti naslovljena i „Dekonstrukcija standardnog jezika“ ili „Dekonstrukcija obrazovnog sustava“. U njoj se autori, koji nisu kroatistički znanstvenici ili u kroatistici nisu znanstveno napredovali, suprotstavljaju hrvatskoj standardizaciji i standardologiji. Autori knjige smatraju da standardni jezik ne bi trebao biti normiran, čime ruše jednu od njegovih sastavnica, a time i standardni jezik u cjelini. Ako bi postojala mogućnost neprestane promjene jezičnog znaka (koji ima izraz i sadržaj), onda bi sigurno dovela do toga da svaki pojedinac jezične znakove upotrebljava i dekodira u skladu s „vlastitim“ pravilima, što bi bio kraj uspješne komunikacije šire društvene zajednice.

Ipak, u svojoj koncepciji jezika šire društvene zajednice autori nisu dosljedni. Oni se, naime, s jedne strane izričito protive promjenama koje su, iako uz protivljenje kroatističkih znanstvenika, provedene na razini leksičke norme početkom devedesetih godina, a s druge strane na iste takve promjene leksičke, gramatičke, pravopisne i pravogovorne norme današnje govornike upravo potiču.

Autori prešućuju činjenicu da se standardni jezici, čija su obilježja autonomnost, normiranost, višefunkcionalnost i gipka postojanost, oblikuju kako bi se omogućila jednostavnija i što je moguće trajnija komunikacija.

Također ne navode činjenicu da standardni jezik nije onaj materinski idiom kojim se ovladava nesvjesno, spontano (zavičajni govor), već onaj idiom kojim se ovladava svjesno, pa i uz veći ili manji napor. Posve je razumljivo da je Europska komisija još 2006. upravo zbog toga kao jednu od ključnih kompetencija cjeloživotnog obrazovanja istaknula komunikacijsku kompetenciju na materinskom, naravno standardnom, jeziku, onom koji je predmet cjeloživotnog formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja.

Standardni se jezik poučava i njime se ovladava na razini znanja (kognitivnoj razini), vještina (psihomotoričkoj razini) i stavova (afektivnoj razini). Nemogućnost poučavanja hrvatskoga standardnog jezika u nepovoljan bi položaj dovela ne samo izvorne govornike više ili manje različitih hrvatskih mjesnih govora nego i strance koje bi, bez postojanja stabilne norme, bilo nemoguće poučiti jeziku šire društvene zajednice.

Neprihvatljivo je mišljenje autora da je poučavanje hrvatskoga standardnog jezika, koje uvijek podrazumijeva i metodu ispravljanja, diskriminacija ili omalovažavanje osobe koja se poučava. Možemo li uopće zamisliti da bi se sportaš ili glazbenik osjećali diskriminiranima zbog ispravljanja onoga koji ih poučava?! Ili smatrati da logoped, učitelj ili lektor omalovažavaju one koje ispravljaju u govorenju i pisanju?! Mogućnost da ponajprije putem obrazovnog sustava ovladavamo normom hrvatskoga standardnog jezika nikako ne bi trebalo shvaćati kao teret, nego kao priliku, privilegij koji je izboren tek prije dvjestotinjak godina, a zahvaljujući kojem su svi društveni slojevi, a ne samo skupine privilegiranih, dobili mogućnost sudjelovanja u komunikaciji šire društvene zajednice.

U europskim se zemljama, npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu, Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj), i na razini Europske unije, sustavno i trajno promiče ovladavanje standardnim jezicima, kako bi se u javnom prostoru, osobito u komunikaciji javnih institucija s građanima, unaprijedila govorena i pisana komunikacija utemeljena na standardnim jezicima. U vrlo naprednoj Švedskoj jezično se savjetovanje sustavno provodi, npr. putem priručnika, mrežnih stranica i radijskih emisija.

Ponekad se stječe dojam da, s obzirom na činjenicu da hrvatski nije jezik velikog broja govornika, neki njegovi govornici zbog toga imaju kompleks manje vrijednosti. Zanimljiv je članak u kojem se dr. sc. Pavel Gregorić žali zbog toga što njegova kolegica iz Ujedinjenog Kraljevstva neće moći konkurirati na radno mjesto u Hrvatskoj jer nema ni jedan članak koji je napisala i objavila na hrvatskom jeziku, što je propisano Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja. Krajnje je neprihvatljivo nastojanje da se taj uvjet, koji je nužan kako bi se omogućio opstanak i razvoj hrvatskoga standardnog jezika (što švedski znanstvenici na navedenoj mrežnoj stranici ističu kao jedan od prioriteta švedske jezične politike), ukine.

Poznato je da se na objavu znanstvenih radova u Hrvatskoj dugo čeka, što Gregorić navodi kao argument za kršenje Pravilnika, ali to je problem s kojim se susreću i hrvatski znanstvenici. Zaista ne bi bilo primjereno da znanstvenici koji svoje radove objavljuju na hrvatskom jeziku, u odnosu na znanstvenike koji objavljuju na stranom jeziku, budu dovedeni u neravnopravan položaj.

Na kraju se može zaključiti da u knjizi „Jeziku je svejedno“ nisu uzete u obzir općenito prihvaćene standarološke znanstvene spoznaje, da u njoj nije dana projekcija koncepcije zamišljenog jezika šire društvene zajednice i da ta koncepcija u knjizi nije primijenjena.

U skladu s tim može se zaključiti, a to je svakako pozitivno, da je namjera autora možda ipak bila samo teorijsko promišljanje koje hrvatskoj jezičnoj stvarnosti, kao ni brojni prijašnji slični pokušaji, na sreću govornika hrvatskoga jezika, ipak neće donijeti ništa novo.