Kada neko u nešto sumlja, sumnjate li vi u njegove jezične sposobnosti? Jel vas strefi šlag kada vaše djete kaže da nešto lajka? Jeli grješka reći greška? “Jeziku je svejedno”, tvrdi troje profesora i lingvista sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u svojoj istoimenoj knjizi. Oni su Daliborka Sarić, Anđel Starčević i Mate Kapović i jedini su hrvatski lingvisti koji su, kako kažu, ustali u obranu hrvatskog jezika od “jezikodavitelja”, preskriptivista i njihovih nerazumnih zahtjeva koji u jezik unose kaos i konfuziju.
Kako i zašto su se uopće odlučili suprotstaviti se takozvanoj “ideologiji standardnog jezika”?
– Bilo nam je dosta tih silnih jezičnih savjeta jer ih se moglo čuti svugdje, još ih se uvijek čuje, i doslovce iskaču iz paštete. To se zatim isfiltrira do pojedinih govornika koji onda i sami preuzmu tu paradigmu, misle da su jako znanstveni ako ispravljaju druge govornike i onda počnu u potpuno privatnim situacijama ljude ispravljati jer vjeruju da postoji zapravo jedan legitimniji oblik jezika – ili samo jedan legitiman oblik jezika. Lingvisti to obično komentiraju, među sobom, u razgovorima, ali rijetko tko će baš sad javno doći i reći da to što pišu ti “jezikodavitelji” nije u redu – objašnjava nam Starčević, docent na Odsjeku za anglistiku.
“Jezikodavitelji”, kako ih nazivaju, zapravo su jezični puristi i preskriptivisti koji smatraju da je hrvatski jezik ugrožen stranim riječima, dijalektalnim izrazima i da je standardni jezik inherentno bolji u odnosu na sve druge načine izražavanja. – To je, dakle, ideja da je jedino standardni dijalekt legitiman jezik, a sve drugo je nelegitimno, da su to neke pogreške, odstupanja, nesavršenosti, nepreciznosti, a da je standardni dijalekt logičniji, precizniji, elegantniji, bolji, otmjeniji i u svakom slučaju savršeniji od nestandardnih dijalekata. S tim su također povezane ideje da je standardni jezik bolji od govornog, da je formalni jezik bolji od neformalnog i da, naravno, ako svi ne usvojimo strogo propisani, hipernormirani standardni dijalekt, onda će doći do kaosa u komunikaciji i doći će do urušavanja svekolikog znanja i slično, da će nastati potpuni civilizacijski kaos – govori Starčević i naglašava da koristi upravo izraz “standardni dijalekt” kako bi ukazao na to da je to zapravo samo još jedan od mnogih dijalekata. Preskriptivisti ih, kažu nam, zbog njihovih teza nazivaju anarhistima, protiv svih normi, pa čak i – standardiziranih veličina cipela.
– Mi smo anarhiju identificirali upravo u radu preskriptivista, oni su ti koji u nose kaos u jezik. Jezik ne bi mogao funkcionirati po načelima koja oni žele nametnuti i to se vidi po svim primjerima koje oni navode. Kod najpopularnijih i najproduktivnijih preskriptivista vidi se, među ostalim, i duboko nerazumijevanje struke kojom se bave. Često su protiv i metaforičnih i metonimijskih značenja, zalažu se za to da riječi imaju samo jedno značenje... Kod tipa argumentacije koji prati te jezične savjete vidi se da je veliki problem nerazumijevanje same struke jer inače ne bi mogli govoriti to što govore niti argumentirati svoje teze na taj način – kaže Daliborka Sarić, viša lektorica na Odsjeku za romanistiku. Primjeri metafora i metonimija na koje se referiraju su jezične pojave koje su prisutne u svim jezicima, poput one “Bijela kuća je odlučila” ili “pronađen je izgubljeni Da Vinci”. Jasno nam je pritom da kuća, koje god boje bila, nije ništa odlučila niti se u 21. stoljeću negdje pojavio sam Da Vinci glavom i bradom, a takvi izrazi uglavnom su među govornicima općeprihvaćeni i ne stvaraju nikakvu konfuziju.
– To nema nikakve veze sa standardom, standard to uopće ne bi trebao propisivati i jezik bez toga uopće ne može funkcionirati. To je, recimo, silovanje jezika koje nema veze ni s čim. Preskriptivizam je zapravo potpuno neznanstven i ide protiv onoga što znanost o jeziku objektivno spoznala – arbitrarnost jezičnog znaka, to da jezik nikada nije homogen, da se jezik uvijek mijenja. Lingvisti bi takve stvari trebali zastupati u javnosti kako bi obrazovali javnost o tome kako jezik zapravo funkcionira. U znanosti o tome nema rasprave – to je poput rasprave između astronomije i astrologije ili kreacionizma i biologije – govori nam Mate Kapović, izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku. No što zapravo stoji iza teza preskriptivista? Je li u pitanju čista i nepatvorena briga za hrvatski jezik ili ipak nešto dublje?
– Preskriptivizam je zapravo odraz konzervativne ideologije u jeziku. Ono što imamo i kod konzervativizma u politici - hijerarhiju, kvazielitizam, poštovanje tradicije s tim da je ta tradicija vrlo često izmišljena – sve to vidimo i u odnosu prema jeziku. Kao što se konzervativizam veže uz nacionalizam, tako se i preskriptivizam veže uz nacionalizam. To je, naravno, isprepleteno s različitim interesima. Najistaknutijim preskriptivistima, njima na nekoj banalnoj, materijalnoj razini to treba – da prodaju pravopise, naplaćuju predavanja, nastupaju u novinama i na televiziji. A na simboličnoj razini, da bi stekli i zadržali određeni kulturni kapital – tvrdi Kapović.
Znači li to da oni, kao što se često moglo čuti u javnosti, brane hrvatski jezik od “desničarske navale”? – Mi zapravo branimo nestandardne dijalekte od stigmatizacije kojoj su izloženi od strane preskriptivista, a isto tako branimo i standardni dijalekt od njihovih nerazumnih zahtjeva. Standard sam po sebi može biti jedna jako dobra ideja, da povezuje govornike koji nemaju zajednički kod ili koji bi se teže razumjeli, no od te plemenite ideje dolazi do potpunog izvrtanja i toga da, kad se ljudi savršeno razumiju, koristeći standard u većoj ili manjoj mjeri, počinje se tvrditi da se ti ljudi zapravo ne razumiju. Branimo normalan jezik kojim govore svi govornici od onih koji ga žele silom promijeniti, i to na način na koji jezik zapravo ne može funkcionirati – zaključuje Starčević.•
Glavno da znaju točno napisati .....mi smo novokomponovana komunistička partija!!!!!