Hrvatska spisateljica međunarodnog ugleda Daša Drndić još je u travnju ove godine bila u Londonu na tamošnjem sajmu knjiga jer je s romanom "Belladonna" koji je na engleski prevela Celia Hawkesworth ušla u uži izbor prozne nagrade Europske banke za obnovu i razvoj vrijedne 20.000 eura. Nagradu na žalost, nije dobila, a u noći od utorka na srijedu izgubila je i životnu bitku s teškom bolešću. Umrla je u Rijeci, u sedamdeset i drugoj godini života, u gradu koji je izabrala za svoj dom nakon sto je početkom devedesetih morala napustiti Beograd i nakon što se nije skrasila u zemlji poput Kanade u emigrantskoj ulozi.
Rođjena je u Zagrebu u kolovozu 1946. godine, a diplomirala je na beogradskom Filološkom fakultetu te bila stipendist u SAD. U Beogradu je najzapaženija bila kao urednica i dramaturg u Dramskom programu Radio Beograda. U ratnim godinama radila je raznolike poslove, da bi utočište našla na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje je doktorirala i bila izvanredni profesor predavajući britansku književnost, kreativno pisanje, literaturu na filmu i modernu angloameričku dramu. Pisala je romane, pripovijetke, kratke priče, eseje, kritike, radio-drame, a bila je i prevoditeljica.
Kao autorica, Daša Drndić stekla je veliki ugled preciznim, stilski krajnje dotjeranim pismom s kojim se probila medju najuglednije europske spisateljice. Kritika je hvalila njene knjige kao sto su to "Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu" ili pak "Canzone di guerra: nove davorije", da bi svoje privilegirano mjesto na Olimpu hrvatske suvremene proze potvrdila romanima "Totenwande/Zidovi smrti", "Doppelganger", "Leica format", "Sonnenschein" koji je u engleskom prijevodu dobio naziv "Trieste", "April u Berlinu", "Belladonna" i "EEG". U posljednjim romanima bavila se sudbinom intelektualca Andreasa Bana, starenjem i bolestima, ali nije zaboravila niti na svoju opsesivnu životnu temu, na fašizam i sve oblike u kojima se fašizam pojavljuje i u najuređenijim zemljama svijeta. Sudbina je htjela da je teška bolest prekinula njenu literarnu stipendiju koju je provodila u Švicarskoj, i tako zapravo zaustavila umjetničke planove autorice koja je posliednjih godina bila jedna od najprevodjenijih hrvatskih autorica o čijim su knjigama kritike objavljivane u najprestižnijim stranim novinama. I dok je u domovini dobila samo nagradu Fran Galović i dva Kiklopa, u inozemstvu je Daša Drndić s romanom "Trieste" ušla u uži izbor nagrade Independent za najbolju stranu knjigu pravednu na engleski jezik ali me te 2012.osvojila nagradu čitatelja Independenta.
Prije četiri godine dobila je nagradu Prozart za doprinos balkanskoj knjizevnosti. Otac Daše Drndić bio je poznati istarski antifašist i partizanski prvak te hrvatski domoljub Ljubo Drndić kojeg je ne tako davno odlikovala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a odlikovanje je svečano predano Daši Drndić. Kada je u Zagrebu predstavljala roman "Belladonna" rekla je da je u njemu htjela pokazati da su muskarci opterećeni istim stvarima kao i žene. "I njihovo tijelo stari, ispadaju im zubi, seksualni organ ne funkcionira kako treba. I muškarcima pripadaju tijela. Ovim romanom sam htjela izbrisati rodne i spolne razlike na kojima inzistiraju radikalne feministice", rekla je publici Daša Drndić koja jer i tom prilikom protestirala sto se zločini fašizma i komunizma stavljaju u isti koš.
"Neki ljudi pamte imena nogometaša desetljećima unatrag. No žrtve zločina puno se teže pamte. Zato u knjigama objavljujem popise žrtava nacizma" rekla je Daša Drndić poručivši i da ministri u Hrvatskoj bez ijednog dana staža imaju 20.000 kuna plaće, a ljudi s četrdeset godina staža kopaju po kontejnerima. Nije voljela riječ mirovina koja ju je previše podsjećala na umirivanje i neutraliziranje ljudi. A Daša Drndić je bila buntovnica i to do samoga kraja. Jedna od moralnih vertikala europske i naše hrvatske kulture kojoj je mjesto odavno bilo u nekoj metaforičnoj Akademiji hrvatske umjetnosti u koju bi se ulazilo isključivo po najvišim umjetničkim i ljudskim kriterijima. O njoj će ubuduće govoriti njena brojna djela u koja je tako nesebično i srčano utkala na tisuće ljudi koji su ubijani samo radi drugačije nacije, rase ili političkih opredijeljenja. Svim tim žrtvama Daša Drndić je podigla spomenik trajniji od mjedi. Sve te žrtve njenI su vječni dužnici.
sve je bila osim "hrvatske"!!!!!!!