Otkad je ta komedija krenula, ta sprdačina koja se poslije za mene pretvorila u moru, ljetovali smo u Ischlu, to su čuvene toplice s izvorima slane vode u Gornjoj Austriji. Dolazili su bogati i poznati iz cijele Evrope, a najviše muzičari, pjesnici i glumci. Dolazio je i Franz Josef, zbog dobrih lovišta, on je volio lov, poslije, kad je izbio rat, onaj prvi, više nije dolazio. Mi smo imali stan u villi Bellevue na ulazu u mjesto. Odlazila sam na kolače u čuvenu Konditorei Zauner, na vafle punjene kremom od badema i vanilije. Tada, 1880. u Ischl je svraćao Johannes Brahms, super tip, sjedio je i pio kavu u Caféu Walter, onda bi odšetao do starog Caféa Ramsauer gdje ga je čekao nervozni Johann Strauss nervozno igrajući bilijar. U Ischlu se još uvijek održavaju glazbeni festivali, prilično dekadentni, da ne kažem gnjusni, poput onih u odvratno ušminkanom Salzburgu, posve izvan stvarnosti, posve izvan vremena.
U Ischlu je umro i Franz Lehár, pa se danas u Ischlu svakog ljeta događa neki Lehár Festival, ali taj se veseli kompozitor rodio mnogo poslije mene tako da ga nisam viđala.Brahms je bio humanist i agnostik, obuvao je cipele bez čarapa i nosio jeftinu odjeću kupljenu možda u second hand shopovima, a Strauss je bio nekako sjeban. Brahms ima zanimljivu ljubavnu priču vezanu za Schumannovu ženu, od sebe četrnaest godina stariju slavnu pijanisticu i lošu kompozitoricu Claru. Ta se veza rasplamsala pogotovo nakon što se Schumann pokušao ubiti; bacio se u Rajnu ali su ga izvukli i pod hitno smjestili u neku ludnicu blizu Bonna u kojoj je nakon dvije godine i umro. Detalje ne znam, nisam se još bila rodila, ali pričalo se svašta.Clare i Brahmsa se sjećam. Vidiš, sa Schumannovom psihom situacija je manje-više jasna premda se odnedavno, sad – nakon stotinu i više godina – pojavljuju nedoumice.
Kao i u vezi s mojom psihom. Trebalo im je stotinu godina da progledaju. Recimo, dugo se vjerovalo da Schumann boluje od neke kombinacije shizofrenije i manične depresije. Njegovoj sestri Emiliji također je dijagnosticirano “tiho ludilo”, odnosno shizofrenija, ali ona se uspjela ubiti. U trideset sedmoj. Pričalo se da je Robert sam tražio da ga smjeste u onu ludnicu u Endenichu blizu Bonna, da se namjerno izgladnjivao, da je zapravo bio ljubomoran na Brahmsa i da je htio umrijeti. Poslije se pričalo da uopće nije bio duševno bolestan, onako genetski, nego da je njegovo ludilo posljedica sifilitične zaraze, odnosno progresivne paralize, od koje se doista poludi. Kao što je poludio Nietzsche. Što se tiče Schumanna, to je ipak sumnjiva teza. Kad sam imala deset, jedanaest godina, u Ischlu, a i u Beču, govorilo se kako je Clara smjestila svog dvadesetdvogodišnjeg sina, nježnog Ludwiga, u zamak za duševne i tuberkulozne bolesnike, u Colditz, to je jezivi zamak izgrađen visoko na nekom brdu, usred šume, zastrašujuće izoliran od ljudi i života. Ja imam nevjerojatno pamćenje. Schumann je već dugo bio mrtav, Clara je pjevala po Evropi, stalno je odlazila na turneje, bila je jako popularna, a lijepi Ludwig pisao je i zvao i molio, mama, izvuci me odavde, ali mama nije stizala, imala je angažmane premda, ruku na srce, posjetila ga je čim je uhvatila malo vremena, četiri godine poslije, 1875., i on je, Ludwig, bio toliko sretan što je vidi, što vidi svoju dragu mamu Claru, da ju je grlio i ljubio, grčevito stiskao, što je Clari malo išlo na živce, tako je zapisala u nekom svom dnevniku ili tugaljivom pismu mlađahnom Brahmsu. Onda je Clara rekla, dobro, vidjet ćemo, pa je otišla i vratila se godinu dana poslije, a prozirni svjetloputi Ludwig ponovno ju je ljubio i plakao je i opet molio majku, popularnu pjevačicu Claru Schumann da ga izvuče iz te ludnice, dobro sam, majko, preklinjao je, hoću kući, ali ona je rekla, ne može drago dijete, možda su joj liječnici rekli da to nema smisla, da je njegova bolest neizlječiva, da je ta shizofrenija neizlječiva, što se pokazalo skroz netočnim, shizofrenija se može staviti pod kontrolu, danas ima mnogo shizofreničara među nama, vani, u životu, i tako je Clara Schumann otišla, otišla je pjevati po svijetu i nikada se više u tu ludnicu u zamku Colditz nije vratila, u tu ludnicu u kojoj je njen sin Ludwig konačno dahnuo dušom kad je umro dvadeset i tri godine poslije – 1899., u pedeset i prvoj godini života koji nije bio život, što jako dobro pamtim, jer sam se tada ja već bila izvukla iz svojih mrakova.
Mene nisu dokraja sjebali. Kao što su sjebali mnoge, o, da.Mene, evo mene.Tko si ti?Camille Claudel.Nisi.Jesam.Camille Claudel rodila se 1864., pet je godina mlađa od mene i vidjela sam je na Jesenjem salonu u Parizu 1903. I vidjela sam njene skulpture. Bila je lijepa i zaljubljena u Rodina. I divni su joj kipovi. Sva je moćna. Uostalom, ti se zoveš Berta Boten i uopće nisi moćna. Nikakva si.Slušaj ti, mogu biti tkogod hoću. Uostalom, završila sam kao ona, kao Camille Claudel.Nisi. Ona je umrla.I ja sam umrla.Svejedno, kod Schumannovih, što se porodične anamneze tiče, stvari su bile manje-više jasne, mnogo krhkih duša. Jedna Clarina kći, ona lezbijka Eugenie, pedeset je godina strasno voljela pjevačicu Marie Fillunger, od milja zvanu Fillu, zajedno su i pokopane, a Schumannov je otac, kažu bio melankolik kojemu ludilo ne bješe strano. Imao je i rođaka, Schumannov otac, koji se također ubio u četrdeset i prvoj.Što se moje obitelji tiče, takvih slučajeva nema.Priča se da je Strauss stalno bio pod nekakvim stresom, da je doživio slom živaca, možda se pokušao ubiti, ali nije se ubio, pa je došao u Ischl da liječi nerve. Igrajući bilijar. Kako i ne bi bio pod stresom pored tolikih ženidbi, prvo ona pjevačica Henrietta Treffz koju su zvali Jetty, sedam godina starija od sirotog Johannesa. Sjećam je se kad je u Ischl dolazila u pratnji svojih sedmero izvanbračnih sinova i kćeri koje je možda izdržavao bogati bankar Moritz Todesco, čija je bila dugogodišnja ljubavnica, sponzoruša jedna. To, prije Straussa. Sjećam se i kad je Strauss u Ischl doveo svoju drugu ženu, Ernestinu, ni dva mjeseca nakon što je Jetty umrla. Treće se njegove žene ne sjećam, jer 1882., kad je Strauss sklopio brak s Adeleom Deutsch, već sam bila u rukama psihijatra Josepha Breuera. O, kako se slike vraćaju, otkad sam ovdje toliko se toga vraća, jer ovdje imam vremena, oko sebe imam golemu prazninu, imam prazninu u glavi koju popunjavam sad kad sam ovdje zarobljena, svojevoljno zarobljena, ali ako sam svojevoljno zarobljena, možda uopće nisam zarobljena, zarobljena nije dobra riječ, stacionirana, tako, tu sam stacionirana, imam prazninu koja me obmotava svojim plaštem, svojim vazdušastim plaštem velike težine, što je čudno, vidiš.
Tko si sad?
Augusta Sevier ili Anna O.?
Kurac, Anna O. Zovem se Bertha Pappenheim. Bertha Pappenheim se proteže kroz vrijeme. Do danas. Rekla sam ti, vrijeme nije podijeljeno, ono je golema vječna utvara, klizi kroz stvarnost kao glista.
Prijeđi na svoju bolest. Tvoje me digresije iritiraju.
Na koju bolest? Misliš da sam bolesna?
Jesi! Ova će nazovi priča sigurno pobijediti iako ima jaku konkurenciju,kvaliteta je svih priča ,ha-ha, neosporna,napr. Pavličić,Klarić,pa Dimitrije, al Daša je žensko,pa nek ona pobijedi. Ukratko : u proteklih godinu dana - jad i bijeda.