Ne znam ni za jednu situaciju ili događaj u svijetu na kojem se toliko cijeni ili "cijeni" društveno-politički angažman, a toliko je važno čije haljine, odijela i cipele sudionici toga skupa nose, kao što je slučaj s Oscarom, koji je već došao do toga da prijenos s crvenog tepiha traje gotovo koliko i sama dodjela. Taj raskorak dovoljno slikovito govori kako su tzv. ozbiljne društvene teme samo ukras na svečanoj dodjeli, koja je postala važnija i od samih filmova ili nekih dobitnika.
Evo i ja sam, primjerice, zapamtio da je Julianne Moore nosila Channelovu haljinu (što je, i to sam naučio, čudno jer je navodno dobra prijateljica s Tomom Fordom), a ne znam napamet tko su dobitnici Oscara za najbolji zvuk ili montažu.
Propaganda industrije
Ovo je bila jedna od rijetkih godina kada su glavna dva favorita bili filmovi od kojih je za mene svaki mogao biti pobjednik: "Birdman" i "Odrastanje". Za nijansu sam više navijao za "Birdmana" zbog njegova stilizacijskog i neurotičnog šarma.
Ipak, ova dva naslova, iako su tjednima slovili za vodeće takmace u kategoriji najboljeg filma, nisu osobito profitirali od cijele te priče. Kao što je i sam voditelj svečane dodjele Neil Patrick Harris izjavio, Eastwoodov "Snajperist" imao je gledatelja koliko i sedam preostalih nominiranih za najbolje filmove zajedno. U nas slična situacija, unatoč oskarovskim revijama, velikoj predoskarovskoj pompi i redom sjajnim kritikama, "Birdmana" je pogledalo tek nešto više od 7000 ljudi (a onda mi govorimo o slabim reakcijama kinopublike na hrvatski film), dok je "Snajperist" imao četiri puta više gledatelja.
Netko može reći da bi bez oskarovske pompe "Birdman" i "Odrastanje" prošli još nezapaženije, ali očito je da Oscar i njegova svečana dodjela imaju veći propagandni učinak na Hollywood kao takav, imidž i industriju, održavanje sustava zvijezda i svega što uz to ide nego na konkretne pojedinačne naslove.
Stoga su i angažirani politički govori, kakve su ovoga puta održali Patricia Arquette (za ravnopravnost žena) te glazbenici John Legend i Common (o neravnopravnosti crnaca), unatoč jakim porukama i govoru iz punog uvjerenja, ponajprije ostali na razini dekoracije kojom Hollywood banalno govoreći "kupuje" svoju savjest.
Višnje na šlagu
Pokazuje to i slučaj "Igre oponašanja" čiji su autori gay stranu priče više gurali u medijima nego što su se njome stvarno bavili u tom dosta običnom i ni po čemu osobitom filmu.
Ako se i zakvače na neko jako društveno ili političko pitanje, onda je ono uglavnom vezano na povijest (lani "Dvanaest godina ropstva", sada "Selma"), pa se posrednim putem pokušava možda nešto reći o varijacijama istog problema danas. Jer, ljudi navodno ne vole ići u kino gledati ono što već imaju u svojim životima, pa makar te priče nudile neka objašnjenja svijeta u kojem živimo.No, sve je ovo stara priča. Jimmy Choo i Martin Luther King spojivi su samo u snovima, a prodaja snova upravo je biznis kojim se bavi Hollywood u kojem je Oscar jedna od višanja na torti sa šlagom. A kada se dogodi, kao ove godine, da favoriti budu ujedno sjajni sadržaji, svi imamo razloga za sreću.
>> Najbolji film je 'Birdman'. Oscare osvojili Eddie Redmayne i Julianne Moore