I opere su Hollywood, postalo je grijeh biti debela diva

Sve je tu njemački precizno. Wagner je sve zapisao u notama. Recimo, točno piše koliko taktova Parsifalu perem lijevu nogu, koliko taktova desnu. Koliko ga taktova gledam u oči, koliko mu taktova svojom kosom brišem noge...

Govori to mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović, a te riječi dok prepričava prizor iz trećeg čina opere, u kojem Kundry pere Parsifalu noge (simbolika Velikog četvrtka, kada je Isus prao noge apostolima, nap. a.), najbolje svjedoče koliko je njezin lik Kundry iz Wagnerova Parsifala još dio nje same, njezine svakodnevice. I odjeci Parsifala još su svuda oko nas nakon prošlosubotnje premijere u zagrebačkom HNK. S Dubravkom smo razgovarali jutro nakon što je po drugi put otpjevala zahtjevnu rolu Kundry, ulogu za koju je dobila odreda sjajne kritike za glavni ženski lik u Wagnerovoj velebnoj priči o potrazi za Bogom i spasenjem.

:: Premijerna publika bila je oduševljena, najviše pljeska dobili ste vi i maestro Bareza. I kritike odreda hvale vašu izvedbu. Dojmovi su se polako slegli. Kako ste osobno zadovoljni s Kundy?

Jesam, jako. Ušla sam u taj nimalo jednostavan i lak lik. To je tužna, očajna i osamljena žena. Velika uloga u velikoj priči i zbog toga je iznimno važno da se oko moje Kundry posložilo i sve ostalo. Nje ne bi bilo bez suradnje s dirigentom i redateljem, a i svim ostalim ljudima koji su na svojim leđima iznijeli ovu zahtjevnu produkciju. Ovaj se put sve idealno poklopilo i zato sam zadovoljna.

:: Pretpostavljam da postoje uloge koje priželjkujete, ali postoje li one koje bi nadmašile ovu?

Ovo je najveće od svega što sam pjevala. Ako bih se nastavila razvijati u ovom smjeru, bila bi to Izolda u Wagnerovu “Tristanu i Izoldi”.

:: Na neki način ovom ulogom nastavljate niz veliki hrvatskih opernih diva, prva je bila Milka Trnina, druga Dunja Vejzović, a sada vi...

Njima ja još nisam ni do koljena. Otpjevala sam svoje dvije Kundry u Zagrebu, a one su je pjevale po cijelom svijetu i u centru Wagnerova carstva. Naravno, ne znam kako je zvučala Milka Trnina, a bila sam malena djevojčica kada je Kundry pjevala Dunja Vejzović. Na sreću, postoji njezina snimka s velikim Karajanom i priznajem da je ta snimka bila moja ideja vodilja kroz ovu ulogu i mnogo sam toga naučila slušajući je.

:: Je li istina da je Dunja Vejzović slušajući vas na jednoj od proba rekla: “Tek sad vidim koliko je ovo teško”?

Istina je! Ali to je ta priča o protoku vremena. Tek kad ono prođe, znamo što smo napravili i koliko smo truda u što uložili. Tada vidimo koliko je nešto veliko i teško. Kada smo u tome, nemamo odmak koji nam je potreban. Tako ću i ja za mjesec dana, kada sve to prođe, misliti kako sam izdržala sve te probe, pjevajući svaki dan, kako mi je bilo teško ležati na podu, u prašini. Tako je Dunja, koja je tu rolu pjevala ne znam ni sama koliko puta, nakon dvadeset godina shvatila – i sebi potvrdila – koliko je bila dobra u toj teškoj ulozi.

:: Često sam u komentarima Parsifala čula fascinaciju operom koja traje pet i pol sati. Kako se uopće priprema takva uloga? Treba li vam, da biste stekli kondiciju, možda i trčanje po savskom nasipu?

Svuda je istaknuto to trajanje, tih pet i pol sati opere, a opet, ljudi koji su bili u kazalištu komentirali su kako je vrijeme prošlo u trenu i kako to trajanje nisu ni osjetili. No, da opera nije bila dobra, i te kako bi osjetili tih pet i pol sati. Ipak, sve je to relativno. Kada sam pjevala Carmen, rekli su da je redatelj previše skratio operu, na samo sat i pol. Dakle, stvar je u zlatnoj sredini, a ona se postiže kada su pjevači dobri, kada je režija dobra, kada je orkestar dobar... Tada predstava može trajati dugo i vrijeme se ne osjeti. A što se mojih priprema tiče, najvažnije su, naravno, glasnice. One se treniraju, a ovo nije prva velika rola koju sam pjevala. Imam ja “utakmica u nogama”, puno velikih rola, počevši od Carmen, koja je neprestano na sceni. Na pozornici se stječe pjevačka kondicija i ona je moj savski nasip na kojem treniram posljednjih deset godina. Ali, naravno, za ovakve projekte važno je imati i tijelo i glasnice u formi te prije svega zdravu glavu.

:: Može li ova uloga biti vaš veliki korak u svijet?

Može, ali zaista ne vjerujem u to. Pjevala sam vani, mnogo nastupam i znam kako funkcionira taj svijet opere. Zaista ne vjerujem da će se nekoj pjevačici s Balkana pružiti prilika da ovu ulogu – Wagnerovu Kundry – pjeva u nekoj od svjetskih opernih kuća. Kada su to pjevale Trnina i Vejzović, bio je to drukčiji svijet, druga vremena.

:: Kako se onda uopće postaje svjetska operna diva? Rekla bih da je i u taj svijet ušla površnost show businessa i da su sada neke sasvim druge stvari, poput stasa i glamuroznosti, važnije od glasa i umijeća pjevanja.

Sve je to, što bismo mi u Dubrovniku rekli, umotano u celofan. Današnje su zvijezde na neki način odabrane. Oko njih je moćna PR mašinerija, ali one su vrlo slične jedna drugoj i u potpunosti su podređene redateljima i ravnateljima opernih kuća za koje rade. Oni su ih vinuli u visine i danas, na žalost, za ovaj posao traže samo mlade i lijepe. Danas je to svijet opere u kojem je grijeh biti debela operna pjevačica, a to je podjednako bedasto kao i činjenica da nitko ne angažira zrelog opernog pjevača koji iza sebe ima trinaest ili petnaest godina rada, mnoge uloge i izgrađen glas. Opera se izjednačava s Hollywoodom – lijep, zgodan, mlad postaje jedino važno. I tako vizualno postaje važnije od kvalitete. Vizualno je katkad važnije od onoga što dolazi preko rampe i zato i postoji toliko loših produkcija. U konačnici trend postaju neizražajni pjevači, oni koji neće ugroziti redatelja ili lijepe kostime. I glazba tada postaje glazba bez karaktera! Naš je Parsifal protuteža svemu tome.