Vesna izbjegava odlazak na tržnicu. Prošla su vremena kada je na tržnici sve bilo jeftinije. Uglavnom više nema ni cjenjkanja. Lijepo piše PERŠIN DVA EURA. Pa tko ga želi, neka izvoli otvoriti novčanik. Malo je tu domaće hrane, čast iznimkama, no puno je više prekupaca. Ipak, tu i tamo Vesnu uhvati nostalgija da prošeće šarenilom tržnice pa ode na Dolac diviti se zelenoj boji kelja i žutonarančastoj bundeve. Na klupama ima i mandarina koje podsjećaju na zlatno sunce nasada uz Neretvu. I upravo zato što jako rijetko odlazi na tržnicu, premda naumi kupiti nešto sasvim malo, redovito kupi puno i previše i kao da je čarobnjak ili indijsko božanstvo nosi te plastične vrećice, njih pet ili šest, brinući se da nijednu putem ne izgubi. Spustivši se stepenicama na Trg bana Jelačića, sa žaljenjem konstatira da više ne voze bicikl-rikše, jer bi se tako mogla lako, zajedno sa svojim provijantom, dovesti tik pred vrata zgrade u kojoj stanuje. I zaključi: "Idem na tramvaj, i to onaj niskopodni, da me vrećice ne potegnu natrag na prvoj stepenici kod ulaza. Lijep bi to prizor bio da završim na podu s vezicom peršina iza uha i mrkvicama u kosi koje bi virile kao dva roščića ispod šiški."
Tako se nekako dogegala do tramvajske stanice gledajući kamo bi mogla vrećice s placa odložiti. Taj pogled umilne pretraživačice primijetio je jedan stariji gospodin i povikao: "Šinjorina, šinjorina, sjedite tu pokraj mene." I odmah joj je na mramornom krugu ispod kandelabera načinio mjesto. Prvo što je Vesna primijetila bilo je da ljubazni gospon ima osunčani ten i pomisli: "Taj sigurno ima kuću na moru, jer se očito sve donedavno sunčao u nekoj zavjetrini kao mačak koji se skloni od bure i drijema dok ga sunce grije". A i govori kao Dalmoši. I taj mačak na dvije noge dobro je odmjerio ženicu koja mu je ukazala povjerenje i sjela do njega. I glasno mu se potužila: "Uvijek na tržnici kupim previše pa mi je poslije to teško nositi." On kimne glavom s razumijevanjem i ponosno izjavi: "Ja sam jučer bio kod prijatelja u Zagorju i svakakve sam hrane donio kući."
"Lijepo, baš lijepo", potvrdi Vesna i doda: "Znate kako kažu, domaće je domaće".
Gospodinu osunčanom mačku šinjorina koju si je dozvao jako se dopala i bilo bi mu žao da brzo ode od njega te da ostane bez društva.
"Gospođice, imate jako lijepu plavu kosu, sjaji se na suncu."
"Hvala, čini mi se da je malo preduga, morala bih je skratiti".
"A ne, nikako, pa vidite one spikerice ili voditeljice na televiziji, sve imaju dugu kosu. Ja ne bih mogao reći je li to sada moderno, starog sam kova, ali mi muški volimo kad žena ima lijepu, malo dužu kosu."
Vesna se na trenutak pokušava vidjeti njegovim očima i dobaci mu: "Pa vi se izražavate kao pjesnik".
"A ne, ja sam umirovljenik. Nego, koji broj tramvaja čekate?"
"Šesticu".
"A tako, a htio bih vas pozvati na ručak."
Vesna raširi oči kao vuk kad je htio obrlatiti i progutati Crvenkapicu.
A kavalir s Jelačić placa brže bolje izjavi: "Znate, za ručak imam puricu s mlincima."
"A je l'?"
"Je, sin mi je to donio iz studentske menze."
"Znači imate sina koji studira u Zagrebu".
"Da, druga godina prava. Od malih nogu bio je jako lajav i stalno smo mu moja pokojna supruga i ja govorili: 'Vicko, ti ćeš jednoga dana biti advokat'. I evo, bude. Dobro oni žive. Gotovo i nema zgrade na kojoj nije ploča na kojoj piše da je tu neki odvjetnički ured."
"Nije ni čudo kad je na ovom svijetu sve manje pravde", doda Vesna.
"Nego, samo da znate, šinjorina, ništa ne bi bilo od njegovog studiranja u Zagrebu da nemamo na moru apartman. Mi se potrpamo u garažu, a Vicko cijelo ljeto ordinira s turistima. Spretan je on i okretan, zna zaraditi novac. Bit će sigurno dobar advokat. Nego, hoćete li onda k meni na ručak?"
"Hvala, hvala vam, ali upravo mi stiže tramvaj, moja šestica."
I Vesna odjuri u prikolicu, smjesti sebe i vrećice po sebi. Sama je sebi izgledala kao reklama za preporuku guvernera Narodne banke da treba jurišati okolo naokolo skupljajući hranu, onu koja je jeftinija. Nego što, i to je sport, da se narod ne bi ulijenio. S tramvaja je sišla na Glavnom kolodvoru i prolazeći pokraj drveća čije je lišće žutjelo, primijeti da je klupe zauzela Azija. Prva klupa: Nepal veselo čavrlja na mobitel. Druga klupa je rezervirana za Indiju, a na trećoj Irak nešto slavi s Afganistanom, dok se na četvrtoj ljupko smješkaju Filipini. Vesna pogledom obuhvati park i primijeti da se na upravo obnovljenom pročelju zgrade preko puta parka pojavio iznad restorana natpis "Azija". I potom prijeđe cestu natovarena kao šerpa koji se penje na Himalaju.
Odjednom zazvoni joj mobitel u džepu jakne. Brzo prebaci sve vrećice u jednu ruku i začuje prijateljičin glas: "Ima tu na Trešnjevci jedan super restić koji se zove Moj ćeif. Ćevapi su odlični i nisu skupi. Žene razvlače tijesto za pite. Sirnicu i krumpirušu, a ima i urmašica, baklava, tufahija i kolača od maka. Divota. Moraš jednom sa mnom tu na ručak."
Napokon Vesna ulazi u stan i baš kad se našla u forcimeru, pukne ručka na vrećici i jabuke se otkotrljaju pod prozore i radijatore. Vesna ih počne loviti mrmljajući: "Kvragu i štrudla od jabuka, baš sam mogla otići na puricu s mlincima. Lijepo me je čovjek pozvao, a ja ništa. Glavno da sada ronim hodnikom za jabukama! A ni 'Azija' mi nije daleko".
