Gledao sam, slušao, pa i upoznao mnogo velikih svjetskih dirigenata, ali pokraj svih njih, posebnu ulogu u mom životu s glazbom ima hrvatski maestro Igor Gjadrov. Pod njegovim dirigentskim vodstvom imao sam triput dragocjenu priliku doživjeti glazbu \"iznutra\", kao član golema ansambla, mješovitog zbora i orkestra Muzičke akademije, u izvedbama velikih simfonijskih i oratorijskih djela na pozornici Lisinskog. Kao pedagog, ovjenčan titulom profesora emeritusa Zagrebačkog sveučilišta, maestro Gjadrov je tijekom nekoliko desetljeća tisućama studenata na taj način otvarao portale glazbenih katedrala.
U njegovoj je klasi diplomirala većina hrvatskih dirigenata posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Ostavio je čitavo blago snimaka djela hrvatskih skladatelja, a bio je neumoran i u radu s glazbenicima amaterima, osobito kao dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda gotovo čitavih pola stoljeća.
Sve na jednom mjestu
Svi relevantni podaci i dokumentacija o tom velikom djelu sada su skupljeni na jednom mjestu, između korica knjige pod naslovom \"80 godina glazbenih i izvanglazbenih događanja – Prilozi za (auto)biografiju\". Skupio ih je i sjećanja zapisao sam maestro Gjadrov na nagovor vrijednog izdavača i urednika takvih publikacija, svoga kolege pijanista i profesora Jakše Zlatara. Knjiga je u četvrtak predstavljena u HGZ-u pred maestrovim kolegama, studentima, prijateljima i poklonicima.
Gjadrov je stara šibenska obitelj, ali Igor je 4. svibnja 1929. rođen u Splitu, gdje je otac, sudac, tada bio na službi. Premda se obitelj već 1931. preselila u Beograd, a odatle deset godina kasnije u Zagreb, maestro je čitav život, kako sam kaže, ostao Splićanin. Društveni je život počeo u visokom društvu, igrom slučaja odabran za \"dvorskog dječaka\", družbenika u igri princu Nikoli Karađorđeviću, sinu kneza Pavla. U to je vrijeme direktor beogradske Opere bio Lovro Matačić i već iz tog doba Gjadrov pamti prve urnebesne anegdote o legendarnom hrvatskom dirigentu i bonvivanu.
Suzdržano s anegdotama
Ali, u rasipanju anegdota Gjadrov je u knjizi vrlo suzdržan i odmjeren, a uspijeva prenijeti svoja najvažnija životna saznanja. Prvo je da ljudi kroz povijest ništa nisu, pa očito nikada i neće naučiti, a drugo je da nema plemenitijeg i uzvišenijeg iskaza ljudskosti i utočišta u kojem vlada duhovni mir nego što je glazba. Svojoj drugoj strasti, vlakovima, posvetio je u knjizi tek nekoliko redova. Možda i zbog žalosti koja ga tišti zbog nikad žalosnijeg stanja naše željeznice.