Nedavno je u Tel Avivu održana svjetska premijera dugometražnog dokumentarnog filma “Od Mossada do Eichmanna”, priča o Rafaelu Rafiju Eitanu, redatelja Jakova Sedlara.
Riječ je o filmu koji govori o najpoznatijem agentu izraelske tajne službe Mossad Rafiju Eitanu, koji je postao svjetski poznat po tome što je otkrio gdje se skrivao nacistički zločinac Adolf Eichmann te mu je upravo on stavio lisice na ruke prije nego što je iz Buenos Airesa prebačen u Jeruzalem, gdje je osuđen na smrt. U razgovoru za Večernji list hrvatski redatelj Jakov Sedlar govorio je o filmu, napadu ljevice na sebe, o svojim kontroverznim filmovima te općenito o filmu, ali i politici danas.
Snimili ste film “Od Mossada do Eichmanna” o poznatom Mossadovu agentu Rafiju Eitanu, koji je pronašao nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna. Zašto ste odabrali baš njega za novi film?
Rafija Eitana poznajem petnaestak godina, od premijere moga filma o Meiru Amitu, legendarnom šefu Mossada. Taj mu se film svidi, pa mi je u šali rekao: “Možda ćeš jednoga dana i o meni napraviti nešto slično?” Rekao sam mu: “Kada budete spremni, javite mi, što se mene tiče - mogu odmah!” On se nasmijao, od tada smo se vidjeli niz puta, a prije nešto više od godinu dana rekao mi je da je došlo vrijeme i da ga mogu snimati kada želim. U roku od tri dana započeli smo snimanje! Rafi je izuzetna pojava u povijesti tajnih službi. Unatoč tome da je u javnom životu od 1950, on nikada nije bio javna figura. Nikada nitko nije točno znao što on radi, a blisko je surađivao sa svim izraelskim političarima od Ben-Guriona do Netanyahua. Aktivno je sudjelovao u mnogim ključnim odlukama za izraelsku državu. Nikada od njega nitko javno nije čuo ništa što bi se, za Izrael, moglo krivo protumačiti. Radi se o sasvim neobičnoj osobnosti koja je u svim segmentima svoga života velika enigma. Samo lud čovjek ne bi prihvatio rad na takvom filmu.
Što ste novoga otkrili o ovom agentu?
Tajni agenti nikada ne govore o pravim tajnama. Imao sam prilike surađivati i prijateljevati s nizom ljudi iz takvih službi, uključujući velikoga Meira Amita, ali kada bi se kamera upalila, nije bilo moguće dobiti nešto što bi eventualno moglo kompromitirati organizaciju kojoj su pripadali. A naslušao sam se svega, vjerujte mi... Kada bih pisao o detaljima koje sam čuo mimo snimanja, bio bi to nevjerojatan krimić. Što se novog filma tiče, on je rekao i neke nove stvari o uhićenju Eichmanna, ali i svoja razmišljanja o svijetu u kojemu živimo. Upravo njegovi komentari o današnjoj situaciji vrlo su provokativni i zanimljivi.
Je li vas nečim dodatno fascinirao tijekom snimanja filma?
Fascinantna je njegova brzina i oštroumnost iako je prešao devedesetu. Fascinantno je kako se sjeća osoba, detalja akcija, detalja ulica kojima je prije pola stoljeća ili više vodio akcije od Argentine i Francuske do Kube... On nije čovjek dugih monologa, sve je kratko i jasno, nema dugih opisa. Kao da se radi o vođenju neke akciju koja je u tijeku, a ne snimanju filma o njemu. Inače, vrlo je duhovit.
Eitan nije bio na premijeri, ali bili su članovi njegove obitelji. Što oni kažu o filmu, kakve su bile njihove impresije? Navodno je bilo i hvalospjeva i prijedloga da se film prikazuje u školama?
Na žalost, zbog bolesti, Rafi nije došao na premijeru, on je film vidio prije mjesec dana i tada me nazvao kratko rekavši: “Previše si me nahvalio!” Njegova supruga i djeca bili su na premijeri, bili su vrlo dirnuti, rekli su mi kako nisu vjerovali da će on bilo kome ispričati ono što je meni rekao i zahvalili su mi. Ljudi su im prilazili sa željom da pozdrave Rafija koji je jedna od zadnjih legendi cionizma koji je stvarao državu Izrael. Izraelci znaju da je Rafi cijeli svoj život posvetio svojoj državi i njezinoj sigurnosti, tako da su mi te reakcije bile normalne. Inače, nazvali smo ga iz kinodvorane, a on je u svome poznatom, šaljivom stilu, pozdravio nazočne.
Bivši premijer Ehud Olmert i bivši šef Shin Beta (vojne tajne službe) Yaakov Peri za televiziju su izjavili kako će napraviti sve da ovaj film uđe u školski program jer je autentičan i važan kao dokument jednoga vremena. Hoće li se to dogoditi, ne znam, ali znam da je film “Petnaest do osam” (režirao sam ga sa sinom Dominikom) koji govori o Motti Hodu, osnivaču izraelskoga ratnog zrakoplovstva koji je vodio Šestodnevni rat, bio prikazivan dulje vrijeme po školama u Izraelu.
U filmu navodno ima puno komentara o situaciji u Izraelu i u svijetu danas. Ima li i kritičkog odnosa prema Izraelu?
Osim Rafija Eitana, u filmu govore i spomenuta gospoda Ehud Olmert i Yaakov Peri, ali i general Avigdor Kahalani te najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Caspi. Osim što su govorili o Rafiju, oni govore i o svijetu danas, o tajnim službama te o Izraelu. Kao pravi Izraelci, govore i kritički o svojoj zemlji, ali nikada te kritike nisu poput nekih u Hrvatskoj koje bi dovodile u pitanje smisao postojanja svoje države.
Kako to da je Izrael prešutni saveznik s jednom ekstremno terorističkom zemljom kao što je Saudijska Arabija?
Čini mi se da relativno dobro poznajem situaciju u Izraelu i moj komentar na ovo pitanje bio bi: velik broj Izraelaca smatra da će arapske zemlje, uključujući i Saudijsku Arabiju, kojima je Izrael okružen prisiliti Palestince da sklope kakav-takav mir i da se sukobi unutar Izraela svedu na najmanju moguću mjeru. Izraelcima je ključan mir, ali i sigurnost u njihovoj zemlji i sigurno će sve napraviti kako bi se to što prije postiglo.
Nakon Tel Aviva film će biti prikazan u New Yorku, Los Angelesu i Berlinu, a sklopljen je i ugovor o američkoj distribuciji te će najvjerojatnije biti dio ponude Netflixa. Ovo bi mogao biti vaš najveći posao?
Ovaj film sigurno će biti vrlo gledan. Ako ga uzme i Netflix, što je moguće, gledanost će biti još veća. Naravno da je gledanost mjerilo uspjeha svakoga redatelja, bez toga ništa nema smisla, posebno kada iza mene, što se financiranja tiče, ne stoji HAVC, nego producenti koji su uložili svoj novac. Ako ga vrate, meni je zagarantiran novi posao, ako ne – onda moram tražiti druge producente. Do sada je uvijek bilo više nego dobro, nadam se sličnoj situaciji i u ovome slučaju.
Kada ćete film prikazati u Hrvatskoj?
Hrvatska premijera čeka Rafija Eitana koji (to je zajednička želja) želi doći u Lijepu Našu. Ako ne bude mogao, bit će to u proljeće sljedeće godine.
Biste li ikada snimili film i o lovcu na naciste Efraimu Zuroffu?
Nije mi toliko zanimljiv da bih nekoliko mjeseci svoga života njemu posvetio.
Otkad postoji ta vaša fascinacija Izraelom?
Od kada sam, na svoj 7. rođendan, dobio na poklon Bibliju od svoje majke. Bio sam fasciniran pričama iz te knjige nad knjigama, ali i kartom Izraela i fotografijama svetih mjesta. Mislim da svako dijete koje odrasta u kršćanskom okruženju ima duboku duhovnu vezu s Izraelom jer su mnogi prvi pojmovi koje djeca uopće čuju vezani uz Jeruzalem, Nazaret, Betlehem...
Kako u Izraelu opravdavate neke svoje filmove poput onoga o Jasenovcu? I kako to da vas hrvatski Židovi baš i “ne ljube”, a Izraelci vas gotovo obožavaju?
Nikada nisam imao razloga opravdavati se za bilo koji svoj film uključujući i spomenuti o Jasenovcu. Uostalom, premijera je bila upravo u Tel Avivu! Oko 300 ljudi vidjelo ga je tada i nitko nije imao primjedbi. Meni je žao da jedna grupa ljudi koji sebe nazivaju povjesničarima ili istraživačkim novinarima samo ponavlja ono što je pisala jugoslavenska historiografija. Oni ništa ne provjeravaju, ništa što je u to vrijeme pisano ne dovode u pitanje, a ogroman dio te jugoslavenske povijesti čista je laž. Ja nikada nisam tvrdio ono što mi ta ekipa pokušava “prišiti”; nikada nisam relativizirao nijedan (bilo čiji ) zločin, nikada nisam ni na koji način promovirao bilo što vezano uz nacizam ili fašizam (gade mi se), nikada nisam umanjivao broj žrtava, nego sam nabrajao sve brojke koje su u optjecaju od 1945. do danas. No moj je najveći krimen što sam tvrdio i dokazao da je logor postojao i za vrijeme Titove Jugoslavije, a to oni ne žele priznati iako postoji niz dokumenata u beogradskom Vojnom arhivu. Ti “stručnjaci” ne žele priznati povijesno dokazane činjenice da su jugoslavenski komunisti i nakon završetka rata ubili masu nevinih osoba. U Izraelu sam radio niz povijesnih filmova i baš nikada nije bilo primjedbi na moj rad. Dapače. I dalje imam ponude za nove filmove s povijesnom tematikom. Mislim da je najvažnije pokušati doći što bliže istini. Što se hrvatskih Židova tiče, s mnogima sam odličan prijatelj i vrlo se često družimo.
Pitaju li vas u Izraelu išta o buđenju ekstremne, proustaške desnice? Jesu li vas pitali za Thompsona, oživljavanja pozdrava “za dom spremni” itd.?
Ponekad pitaju, ali u kontekstu ekstremizma u Europi. Hrvate se u Izraelu ne doživljava kao promicatelje nekoga ekstremizma. Svi znaju da je židovska zajednica, na žalost, teško stradala u NDH, kao i u cijeloj porobljenoj Europi, ali za detalje poput Thompsona ili pozdrava “za dom spremni” nikada me nitko nije pitao. Izraelce najviše zanimaju znamenitosti Hrvatske, ljetovanje u našoj prelijepoj zemlji i hrvatski sportaši kojima se dive.
A o nedavnim kontroverznim predsjedničinim izjavama u Argentini?
Bio sam s nizom političara, vojnih osoba, osoba koje su dio medija i tajnih službi, ali nitko mi ni u kojem kontekstu to nije spominjao.
Slažete li se s predsjednicom koja počesto istupa kao predstavnica ekstremne desnice? Ili ste bliži blago konzervativnom premijeru?
Ne mislim da predsjednica nastupa kao predstavnica ekstremne desnice. Ona ponekad različitošću svojih izjava dovodi u zabunu one koji su za nju glasovali, ponekad se čini kao da se svima želi dodvoriti, što mi nije drago jer državni poglavar morao bi imati kontinuitet, barem što se političkih stavova tiče. Što se premijera tiče, volio bih da je odlučniji, čini mi se kao da često i govori i djeluje, glazbenim rječnikom govoreći, u “molu”, a njegova je pozicija, po meni, više u “duru”.
Plašite li se izbjeglica?
Ne plašim se izbjeglica, ali plašim se Europe koja ne zna što će sama sa sobom, pa ni s izbjeglicama. Europa sve više sliči brodu iz Fellinijeva filma koji ide nekamo u maglu, bez kompasa i plana.
Što mislite o hrvatskom filmu danas? Jeste li pogledali, recimo, Osmog povjerenika koji je ovogodišnji kandidat za Oscar?
Ja ne znam što je to “hrvatski film”. Hrvatski film, po meni, ne postoji, postoje autori pojedinci, koji su dio nečega imaginarnog što se naziva hrvatski film. Svi koji se bavimo filmom u Hrvatskoj različiti smo po svemu tako da ima autora koje cijenim više ili manje. Što se tiče Osmog povjerenika, nisam lud ni za tim romanom, a ni za filmom.
Zašto još uvijek nije snimljen pošten film o Vukovaru?
Zato što HAVC i HRT tema Vukovara koja bi bila obrađena na način koji bi rekao punu istinu o onome što se dogodilo ne zanima. Da se pojavi scenarij koji bi relativizirao velikosrpsku politiku, to bi, siguran sam, prošlo. Veliki igrani film teško je napraviti bez državne pomoći pa ćemo pravi film na temu Vukovara teško dočekati.
Vi ste hiperproduktivni, nešto kao svojedobno Johnny Štulić u svom “resoru”. Kako stignete snimiti toliko filmova? Odakle vam financijska podrška kada znamo da vas HAVC baš i ne obasipa novcem?
Jedino što me zanima jest moj posao. Film je i moja strast i moj hobi. Da bih napravio neki film, nije mi ništa teško. Točno je da nemam pomoći ni od HAVC-a ni od Hrvatske televizije, ali imam podršku producenata iz Izraela, SAD-a, Francuske i Australije koji financijski prate moje filmove s nehrvatskim temama, kao što imam i nešto mojih hrvatskih prijatelja (Kikaš, Lulić, Babić, braća Tolj, Franović, Jurić, Budimir, Letica...) koji mi godinama pomažu da obradim neke važne hrvatske teme koje ne zanimaju one koji bi ih bili dužni napraviti. Bez tih ljudi ne bih mogao, a kako ih do sada nisam iznevjerio, mislim da mi njihova pomoć ni u budućnosti neće biti uskraćena. Na užas onih koji bi najradije da me nema. Ni mene ni mojih filmova.
Smeta li vam kada se ljevica buni zbog vaših filmova?
Nije me briga. Radim ono što volim, politički i estetski zastupam ono iza čega stojim i idem dalje. Psi laju, karavana prolazi. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi filmova snimili favoriti te tzv. ljevice kada bi HAVC, recimo, prestao davati novac sljedeće dvije godine. Gdje bi bili ti njihovi genijalci i što bi snimali da im “driblingom lokalnih vlasti”, kako bi rekao Krleža, nije omogućeno da bez kontrole troše državni novac.
A smetaju li vam kazališne predstave Olivera Frljića?
Ne, nimalo! To s kazalištem i umjetnošću veze nema, to je čisti politički aktivizam koji iz kreativne nemoći pokušava biti “angažiran” i koji može proći samo po balkanskim i inim vukojebinama, uključujući i Rijeku gdje su njegovi komunisti na vlasti dulje nego u Sjevernoj Koreji. Uvijek ista medijska ekipa napravi nekakav šou pišući o “genijalnosti” tih bedastih predstava koje nikome ništa ne znače osim autoru koji od budala uzima novac.
Kako vidite Hrvatsku danas, 27 godina od samostalnosti i 23 nakon rata. Čime ste zadovoljni, a što vas razočarava i ljuti?
Iskreno sam sanjao hrvatsku nezavisnost i dočekao sam je. Bio sam dio ekipe prvoga hrvatskog predsjednika za kojega sam bio spreman napraviti sve jer sam znao koliko mu je na srcu bila Hrvatska. Zbog toga sam ne samo sretan, ja sam presretan. Nekada sam morao čekati ponoć da čujem Lijepu našu, danas je ona za mnoge prva melodija koju čuju ujutro, kada upale HTV.
Razočaran sam dodvoravanjem političara svih stranaka strancima, nepovjerenjem u svoj mali narod, ali narod par excellance. Ljuti me činjenica da toliki broj mladih odlazi vani. Kod nas se stalno stvara atmosfera: bježite van. Ovdje kao da netko plaća (možda i plaća) veliki dio medija da svakodnevno šire katastrofične podatke o Hrvatskoj. Kuda ide ova zemlja: na Balkan ili u Europu? Ili je osuđena na vječiti sukob i dvojstvo u sebi? Odavno Balkan u Hrvatskoj potiskuje Europu koja se ovdje pokazivala i snažno i mukotrpno, ali se uvijek zaboravljala i gubila pred vitalitetom i surovošću Balkana koji je Hrvatsku gušio i povijesno i kulturološki. Mi smo u sebi vidjeli Europu, a Europa je u nama tražila Balkan. Bili smo Europi nezanimljivi kao Europa, a nedovoljno egzotični kao Balkan. Kao da smo ostali u međuprostoru. Na raskrižju svjetova mi stoljećima stojimo da nam uvijek drugi, veći i moćniji, nametnu pravac, umjesto da ga biramo sami. Zato je paradoksalno pitanje naše povijesti opet aktualno: je li Hrvatska krenula u pravcu Zapada da bi opet završila na Istoku? Unatoč svemu – optimist sam. Imamo Hrvatsku i bit će onakva kakvu je sami napravimo.
Kako ocjenjujete Plenkovićevu Vladu? Vodi li zemlju u dobrom smjeru?
Moje pitanje vama glasilo bi: imamo li ovaj čas bolju opciju? Bi li bilo bolje da je premijer, recimo, Mrak Taritaš ili Maras? Ajme, majko!
Vas se doživljava kao poklonika desne i konzervativne struje u hrvatskom društvu. Kako vidite podjele na tom dijelu političkog spektra? Desnica je danas postala jaki oponent Vladi HDZ-a i Andreju Plenkoviću. Kako vidite taj sukob? Na čijoj ste strani?
Mi smo vrlo “vruć” mentalitet, lako se zapalimo i lako ugasimo. Ako je domoljublje ono što je desno i konzervativno, onda sam apsolutni desničar. Volim svoju zemlju i svoj narod, ni za što ne bih izdao ideju i realizaciju stvaranja hrvatske države. Ono što me žalosti jest činjenica da nije podijeljen samo tzv. desni politički spektar, čitavo je društvo gotovo tragično podijeljeno. Više nema nikakve komunikacije između neistomišljenika u bilo čemu. Stvorena je neka virtualna stvarnost u kojoj kao da su sprovodi važniji od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, izgled od pameti. Pitanje je tko je taj koji će hrvatsko društvo koje živi u kulturi ambalaže i koja prezire sadržaj izvući iz tog mulja. To se neće i ne može dogoditi bez one vrste elana i strasti kakvom se stvarala nezavisna Hrvatska 1991. ili ljubavi s kojom smo dočekali naše nogometne junake kada su došli iz Rusije. Ja sam hrvatski domoljub koji je bio i ostao na pozicijama Franje Tuđmana. Osobno, bit ću na strani onih u čijim ću djelima, ne riječima, prepoznati ovo o čemu sam malo prije govorio.
Izrael je imigrantska zemlja, tamo dolaze Židovi iz cijelog svijeta. Zašto Hrvatska nije obećana zemlja za svoje iseljenike? Boris Mikšić, recimo, kaže kako iseljenici očekuju da im se sve pruži na dlanu...
Bez hrvatskih iseljenika Hrvatska je sakata zemlja, zemlja bez duše. Nad Hrvatima koji su se htjeli vratiti kući učinjen je zločin s namjerom. Sumanuti potezi hrvatskih političara naš su raseljeni narod ponovno potjerali van, što je neoprostivo. U znatnoj mjeri u tome je bilo i prstiju jugonostalgičara koji su bili dio svih vlasti, kojima samostalna Hrvatska nikada nije bila prihvatljiva. Aktualna, ali i svaka buduća vlast morala bi napraviti sve da se što veći broj Hrvata vrati. To je važno ne samo iz demografskih razloga.
Vi ste i savjetnik za kulturu rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa. Kakva je vaša uloga i koliko ste plaćeni za to što radite?
S našim rektorom veže me više od 40 godina poznanstva i prijateljstva. Zajedno smo studirali, ali i bili sportaši u zagrebačkoj Mladosti! Prije dvije godine pozvao me da mu savjetima, na planu kulture, pomognem. Do sada sam pomagao u realizaciji različitih promocija i događanja na Sveučilištu, a za to nikada nisam (niti ću) dobio bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Meni je čast sudjelovati u aktivnostima Sveučilišta koje će sljedeće godine proslaviti 350. obljetnicu postojanja, drago mi je da ponekad, nekim prijedlogom i savjetom, mogu pomoći prijatelju koji Sveučilište u Zagrebu vodi časno i pošteno.
Što novoga pripremate?
Uskoro idem u Australiju. Tamo ću po hrvatskim zajednicama promovirati film “Hrvati i Australija”, prvi na tu temu. Pri samom je završetku montaža filma “Utakmica” (koji sam u američkoj produkciji radio sa sinom Dominikom) u kojemu igra nekoliko svjetski poznatih glumaca kao što su Franco Nero, Armand Assante, Caspar Phillipson... U proljeće bi trebala krenuti distribucija po svijetu. I na kraju, u kasno proljeće počet ću snimati igrani film “Duhovi” na temu samoubojstva hrvatskih branitelja koji mi je posebno važan jer se radi o temi koja se gura pod tepih, a iznimno je značajna. Do sada se ubilo 3017 hrvatskih branitelja, ali i 156 njihovih žena i 52 djeteta! Prestrašno! Kako od institucija ni za taj film neću dobiti ništa, i ovaj će put, nadam se, pomoći iseljeni Hrvati kojima kao da više stalo do Lijepe Naše nego nama koji ovdje živimo.
E moj sedlar pa zar ima ikakve razlike među navedenima?