Da su kulturni odnosi između Rusije i Hrvatske na iznimno visokom nivou, dokazuje i činjenica da je u petak navečer u isto vrijeme kada je u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu na sedmom Festivalu svjetske književnosti gostovala velika ruska književnica Ljudmila Ulicka, u Hrvatskom narodnom kazalištu gostovala impresivna predstava “Taras” u izvedbi festivalskog kazališta Baltički dom iz Sankt Peterburga.
Atraktivno gostovanje
“Tarasom” je zapravo otvoreno više nego atraktivno četverodnevno održavanje 13. međunarodnog festivala “Sanktpeterburške kazališne sezone” u zagrebačkom HNK, koji je plod bratske i plodne suradnje dvaju gradova.
Festival za koji se tražila karta više otvoren je upravo predstavom koja se koncentriranim i jasnim kazališnim jezikom pozabavila jednim od ruskih klasičnih djela, u ovom slučaju povijesnim romanom “Taras Buljba” Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Režije se prihvatio mladi i razigrani redatelj iz Jakutije Sergej Potapov, a Gogoljev predložak preradio je znalački i umjetnički utemeljeno dramaturg Mihail Baškirov.
Predstava imponira baš u svakom svom dijelu, od proživljene i odlične glume (upravo je nevjerojatna bila dikcija ruskih glumica i glumaca na zagrebačkoj pozornici), do pročišćenog i lucidnog teksta, impresivne scenografije i kostima, odlično uklopljene glazbe s citatima iz popularne svjetske operne literature pa do raskošne rasvjete.
Nema u Potapovljevoj režiji ništa dubinski prevratničkoga i novoga, ali pred gledateljima je ipak osvanulo svježe, zanimljivo i potresno, a opet scenski elegantno viđenje Gogoljeva kratkog romana koji se nije opterećivao povijesnom faktografijom, a čija je aktualnost zagarantirana i u današnje vrijeme, kada je ponovno oživio mit o moćnoj Rusiji koje nema bez snažnog i iskupljujućeg pravoslavlja.
Glavni lik, surovi i primitivni pukovnik kozačke vojske Taras (kojeg vehementno glumi Pavel Grjaznov) mrzi Poljake protiv koji se bori, mrzi katolike, mrzi Židove, ali i mrzi žene. Ta ga mržnja, barem u predstavi Sergeja Potapova, tjera u same tragedije i gubitke, pa gubi obojicu sinova od kojih puno očekuje, s time da mlađeg sina Andreja osobno pogubi zbog izdaje. Andrej (odlični Oleg Korobkin) gubi život jer se smrtno zaljubio u zavodnički raspoloženu, ali i opasnu poljsku plemkinju Panočku, naoružanu raznim poganskim znanjima i moćima (zanosna i vrlo pokretljiva Jelena Karpova).
Patrijarhalni način života
No neoprezni Taras, duboko ukopan u tradicionalni patrijarhalni način življenja, ostaje i bez starijeg sina Ostapa (vrhunski Jegor Lesnikov koji je publiku ostavio bez daha monologom iz drugog čina) kojeg je do smrti mučio nemilosrdni i čudnovati poljski vojvoda Mjakiš (u jezovitoj i gospodskoj interpretaciji Jurija Jelagina).
Posebno treba istaknuti glumu i napose pjevanje Marije Šulge u ulozi nesretne majke pogubljene braće te glumački doprinos predstavi Anatolija Dubanova u važnoj ulozi sjajno informiranog židovskog trgovca Jankela. Bilo bi nepravedno ne spomenuti i Natalju Paraškinu u metaforički snažnoj ulozi praseta Gavalla koji je Panočkin zloslutni kućni ljubimac. “Taras” je svakako predstava koja Sankt Peterburgu služi na čast.