INmusic Festival: Hrvatska je postala meka za dobre koncerte

Kod tako dobro obavljenih poslova kao što je u protekla dva dana bio T-Mobile INmusic Festival, postoji uvijek mogućnost da ga se brzopleto proglasi – najboljim dosad. Shvatimo li to uvjetno, dopustimo li sebi namjerno pomalo euforični način izražavanja zadovoljstva, konstatacija može stajati, ali bi to ipak nepravedno prema nekim od proteklih godina u povijesti ovoga festivala koji postoji od 2006. godine, a od 2008. počinje postajati međunarodno ozbiljan pojam na karti open-air glazbenih događanja. Gledano programski, ta prijelomna 2008. godina s Prodigyjem i Nickom Caveom te, osobito, legendarna 2009. s Franz Ferdinandom, Lily Allen, Mobyjem, Kraftwerk, N*e*r*d nisu bile nimalo za potcjenjivanje.

Pa kako zapravo nitko od nas i ne traži da mjerimo uspješnost nekim nepouzdanim emocionalnim metrom, bolje je uspješnost sagledati kroz broj prodanih karata. Prave će brojke biti dostupni tek za nekoliko dana, no prvi podaci organizatora govore da je ove godine bilo više posjetitelja nego većine lanjskih godina, a to se prilično poklapa i s „odokativnim“ metodama procjene stanja s veličinom gužvi ispred pozornica. Dakle, radi se o količini između 15 i 20 tisuća ljudi, s time da je baš količina prodanih ulaznica vjerojatno bliža prvoj brojci, ali definitivno je da posao organizatora festivala ima smisla i da su zato natezanja sa Zagrebačkim holdingom oko (ne)održavanja nultog dana bila apsurdna.

Bilo je nekih prigovora na satnicu, zbog preklapanja zanimljivih nastupa, ali kako udovoljiti svima? Možda je veća gužva tijekom nastupa TV On The Radio nego na Cypress Hill koji su istodobno nastupali na glavnoj pozornici, govorila da se neke izvođače moglo i zamijeniti na pozicijama – uostalom, DJ-ska varijanta nastupa Cypress Hilla u startu nekako ne djeluje primjereno glavnoj pozornici – ali poznato je da se najbolje stvari nekada događaju na manjim pozornicama. U tome i jest čar ovakvih događanja.

Pojedinci su mogli kao vrhunce festivala doživjeti The D? i The Streets, što je naravno stvar ukusa, ali nema nikakve sumnje da su dva vodeća „headlinera“ opravdali svoje statuse i očekivanja. Arcade Fire priredili su fantastičnu priredbu, u kojoj su pjesme bile samo dio doživljaja. Energična i razigrana skupina od osam ljudi na sceni, od koje se polovina izmjenjuje na instrumentima, praćena snimkama na video-wallovima, napravila je show koji je posve u skladu s njihovim statusom trenutačno neovisne zvijezde broj 1. Osjetilo se da ih dio publike sluša vjerojatno po prvi put, da dio publike možda više osjeća strahopoštovanje zbog svih priča koje band prate, osjetilo se i to da Arcade Fire nisu tipičan stadionski/open air band s pjesmama „'ajmo sad ruke u zrak“, ali pjesme poput „Wake Up“ i „Intervention“ odlično su ispunile i taj zadatak.

Drugu večer, na istoj pozornici, Grinderman. „Izletnički“ band Nicka Cavea („izletnički“ bez trunke pejorativnosti), koji djeluje kao da su četiri plemenska čovjeka ušla u odijela ljudi s Wall Streeta i izravno se priključila na struju, održao je nešto što je naviše sličilo masovnom obredu nego koncertu. Bacalo se gitare i zvečke, rušilo klavijature i mikrofone... Kada je koncert noćna mora za tehničare, onda znate da se na pozornici ne bruse nokti. Imao je Nick Cave takve faze s Bad Seedsima, možda ne do te mjere i ne kao trajniji identitet, ali očito je da mu Grinderman pogoduju onom dijelu umjetničkog karaktera u kojem si može dopustiti da „luduje“ bez zadrške. Isto vrijedi za njegovoga glavnoga partnera u tom projektu Warrena Ellisa koji bi još nekako našao okruženje u kojem bi mogao tako bjesomučno na pedalama cijediti gitare, violine i mandoline, ali s kim bi se još nego s Caveom mogao punkerski naguravati i izvoditi karate udarce, a da to sve skupa ima toliko smisla i publike?

Za kraj malo klišeja, ali budimo sretni da se možemo izražavati u takvim klišejima. Hrvatska je definitivno postala meka za dobre (strane) koncerte. Kod nas je sada doista moguće vidjeti samu kremu i to u naponima njihove snage. Evo prije nekoliko je dana najavljena da nam dolaze i Fleet Foxes. Dakle, promotori, radi li itko na dovođenju Black Keys pa da spavamo potpuno mirno?

FESTIVAL KAO KONCEPT?

Na žalost, publika još uvijek manje tretira festival kao dvodnevni kamp (glazbe), pa i ovoga puta kada nijie bilo kiše koja je kvarila dojam, tako da su i neki od atraktivnijih nastupa do osam sati navečer bili prazni nastupi do osam navečer. Organizatori bi trebali ući u srž toga problema, no svakako je pitanje idu li preskupa pića i hrana tome u prilog!