Budilica označava početak novog dana. Tuširanje, zajednički doručak. Wisam vozi jednog sina u vrtić, drugoga djedu i baki na čuvanje. Suprugu Shaymu ostavlja pred školom u kojoj ona predaje tjelesni odgoj, a zatim i sam kreće na posao. Popodne će se vratiti kući, odmoriti, gledati televiziju.
Obiteljsku rutinu ove mlade iračke obitelji prije nekoliko godina prekinuo je rat, no to je bio tek vrhunac problema s kojima su se susretali i prije. U Bagdadu, podijeljenom na šijitski i sunitski dio, njihova je ljubav probila granice: usprkos neodobravanju okoline, sunit Wisam Al Obaidi i šijitkinja Shaymaa Al Zubaidi odlučili su zasnovati obitelj. Prvi dani rata donijeli su nove izazove: Wisam je ranjen, a uskoro im je uništena i obiteljska kuća. Usprkos svojem zdravstvenom stanju, mladi otac skupio je snagu i krenuo na opasan i skup put prema Europi, odlučan da u nju dovede i svoju obitelj. Prelazeći Egejsko more u pretrpanom gumenom čamcu, za dlaku je izbjegao smrt. Oko njih su se utapali ljudi, a Wissam nikada nije naučio plivati. Nekako je ipak stigao do kopna, a potom pješice nastavio do Austrije.
Temeljem Dublinskog sporazuma, koji nalaže da prva sigurna europska zemlja preuzme odgovornost za ljude koji su kroz nju prošli, završio je u Hrvatskoj.
Godinu i pol nakon odlaska iz obiteljskog doma uspio je dobiti azil, a potom zahvaljujući međunarodnom mehanizmu spajanja obitelji, u Hrvatsku dovesti i Shaymu s njihovim sinovima. Pronašli su malen jednosobni stan u Novom Zagrebu. Djeca su im krenula u vrtić i školu. Svoje izbjegličko iskustvo sada su pretočili u kazališnu predstavu koja će u jednom stanu u centru Zagreba premijerno biti predstavljena u četvrtak 9. studenoga.
– Udruga Arterarij početkom godine producirala je predstavu “Pogledajme” u kojoj je dvoje mladih Roma govorilo o svojem iskustvu odrastanja u Hrvatskoj. Nova predstava koja se bavi problemima izbjeglica logičan je slijed – kazao nam je mladi glumac Romano Nikolić, voditelj Arterarija i jedan od autora predstave u kojoj Shaymaa i Wisam izvode svoju životnu priču.
Muke s hrvatskim jezikom
Ravnopravni koautori projekta su Ozren Prohić i Mila Pavićević, uz podršku suradnice za scenski pokret Zrinke Lukčec i glazbeni odabir Damira Šimunovića.
Na pitanje kako su pronašli Wisama i Shaymu, uglas odgovaraju: preko Facebooka!
– Vidjeli smo Romanov oglas i odlučili iskoristiti priliku da ljudima ispričamo svoju sudbinu, u nadi da će nas bolje razumjeti i prihvatiti. Razveselila nas je i prilika da se nečim zaokupimo jer, iako smo oboje vrijedni, u Hrvatskoj još nismo uspjeli pronaći posao – ispričala nam je Shaymaa na probi predstave. Wisamov engleski nešto je lošiji, a hrvatski tek uči, pa nam je ona povremeno pomagala premostiti jezičnu barijeru.
– Naši sinovi Ahmed i Yusuf već su dobro svladali jezik, meni je još uvijek težak, ali trudim se. Bez hrvatskog ću se teško zaposliti, toga sam svjestan. Za početak se nadam dobiti posao vozača. Inače znam i popravljati automobile, dobar sam električar, mogu obaviti i brojne popravke po kući. U Bagdadu sam radio kao taksist, a Shaymaa je deset godina radila u školi – nabraja nam Wisam. Angažman u predstavi donijet će im i skroman honorar.
– Intervjuirajući potencijalne sudionike, svima smo naglasili da možemo ponuditi naknadu, u okvirima mogućnosti hrvatske izvaninstitucionalne scene. Shayma i Wisam jedini su rekli da nam ne dolaze zbog honorara, nego zbog iskustva i učenja. To je bio znak da se radi o ljudima s kojima želimo ući u projekt, kojima je umjetnost na prvom mjestu – prisjetio se njihove prve zajedničke kave Romano Nikolić.
I zaista, na improviziranoj pozornici u Draškovićevoj ulici Shayma i Wisam predano vježbaju korake, ponavljaju tekst... Dobro se snalaze iako ni jedno od njih dvoje nema ranijeg kazališnog iskustva. Pred kamerama su se pojavili samo jednom, statirajući u nizozemsko-belgijsko-hrvatskom filma filmu Rafael koji je prošloga mjeseca snimljen u Hrvatskoj.
- Hrvatska je dobra zemlja. Sinovi su se dobro snašli u vršnjačkoj sredini, igraju se po parkovima, voze bicikle, sretni su. Slobodni smo, sigurni, to nam je najvažnije - objašnjava nam Shaymaa.
O negativnim stranama života u Hrvatskoj niti jedno od njih ne želi govoriti: svu snagu usmjeravaju na to da što prije postanu ravnopravni građani naše zemlje.
– Ne utvaramo si da možemo riješiti socijalne probleme s kojima su naši protagonisti suočeni iako smo u procesu rada na predstavi dotaknuli brojna bolna pitanja. To je ono što se mora rješavati na razini državnih institucija. Mi se u predstavi prije svega bavimo osobnom, ljubavnom pričom muža i žene, otvarajući teme empatije, brige, zajedništva. Voljela bih da publika to prepozna – kaže nam Mila Pavićević.
Ozren Prohić dodaje da ih ne zanima ni takozvano terapijsko kazalište: njihova predstava može tek dijagnosticirati dio problema kojima se kao društvo moramo posvetiti kako bi integracija naših novih sugrađana uspjela.
– Ova vrsta izvaninstitucionalnih produkcija iznimno je važna za hrvatsku kazališnu scenu jer otvara neka druga, društveno odgovorna pitanja – slaže se Prohić.
Ljubav ispunjava prostoriju
Polusatni isječak koji su nam Wisam i Shaymaa izveli nekoliko dana prije premijere na trenutke mami suze na oči, istovremeno pokazujući snagu njihove povezanosti – i nakon deset godina suživota, njihova romantična kemija jednostavno ispunjava prostoriju. Teško je zamisliti bolji par koji će poljuljati predrasude našeg domicilnog stanovništva.
Činjenica da se predstava odvija u ambijentu građanskog stana u Draškovićevoj ulici, u koji tijekom izvedbe stane samo tridesetero ljudi, dodatno ruši zidove između izvođača i gledatelja koji. Iako su oboje glumci-amateri, u estetskom smislu nije bilo kompromisa: ovo je predstava koja ne podilazi nikome.
– Želimo da ljudi shvate da smo normalni, svakodnevni ljudi, da zaslužujemo priliku da se pokažemo kao vaši novi susjedi. Ne tražimo ništa više od jednake šanse kakvu biste dali i svojim sunarodnjacima. Hrvatska je nama nov svijet, nova prilika za život i ne zanima nas nikakvo stvaranje problema. Nadamo se da će uz ovakve projekte predrasuda biti sve manje – poentira Shayma.
U njihovu malom novozagrebačkom stanu, baš kao i nekoć u Bagdadu, budilica svako jutro označava početak novog dana. Tuširanje, zajednički doručak. Jednog sina vode u vrtić, drugoga u školu. Još nema posla na koji bi Wisam i Shaymaa mogli otići. Ali traže ga, nadaju se i čekaju priliku koja će, sigurni su, doći.
Za 30-ak godina Hrvati ce kao manjina u Hrvatskoj morati uciti neki od arapskih jezika.