Novi roman književnice Ivane Bodrožić “Sinovi, kćeri”, nedavno objavljen u Nakladi Hermes, već je postao jedan od najtraženijih romana u hrvatskim knjižarama. Bodrožić, naučili smo iz bestselera “Hotel Zagorje”, ali i iz njezine druge uspješnice, kriminalističkog romana “Rupa”, ne libi se progovarati o bolnim, teškim i mračnim temama. No iako na trenutke sasvim brutalna u svom pisanju, ona ih ne bira da bi šokirala, a neugoda koju stvara u čitatelju nije tu da bi nas mučila, nego uvijek da bismo iz nje nešto i naučili.
Kada u ruke uzmemo primjerak romana “Sinovi, kćeri”, u oko nam isprva upada crni straničnik, neobično dulji nego inače, koji obavija knjigu. Nije to, međutim, uistinu straničnik. To je crna vrpca žalovanja, na njoj otisnuta isprika autorice, objašnjenje njene želje da napiše ovaj roman. I na samom kraju knjige, onom dijelu obično rezerviranom za zahvale dragim ljudima, piše: “Umjesto zahvale, isprika”. Nije sasvim uobičajeno da se autor svom čitateljstvu ispričava, ali u kontekstu romana “Sinovi, kćeri” ta isprika veoma je važna za razumijevanje okolnosti u kojima je on nastao. Izrastao je, kaže sama autorica, iz strašne atmosfere u našem društvu 2018. godine, uoči donošenja Istanbulske konvencije, kada se nad malom, nezaštićenom skupinom građana bez imalo edukacije, znanja i empatije vršilo nezapamćeno nasilje. Čitav roman isprika je njima i svima koji su u ovom društvu prisiljeni živjeti nevidljivi, uvjeravani da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo i slobodu.
Njegova je kompozicija trodijelna, svaki od tri dijela romana ispričan je iz druge perspektive, a sve ih povezuje zajednički motiv zaključanosti. Zaključanosti u vlastitom tijelu, u obitelji, u društvu. Na početku upoznajemo junakinju Luciju, koja nakon teške nesreće dane provodi u bolničkom krevetu, pateći od “sindroma zaključane osobe”. To je pak stvarna dijagnoza, koja obično nastaje nakon oštećenja mozga, veoma je slična komi, no osoba koja je “zaključana” u vlastitom tijelu svjesna je svega oko sebe, ali bez mogućnosti da se pomakne ili komunicira ikako osim pomicanjem očiju i kapaka. U tom scenariju iz noćne more, dakle, zatječemo Luciju, kroz njezine misli iščitavamo njezin život i sve što ju je do tog trenutka dovelo. Ona je, saznajemo, djevojka mladića Doriana, transrodnog muškarca koji je uz nju prošao tranziciju. Druga je perspektiva Dorianova – dok je Lucijina zaključanost fizički manifestirana u njezinu stanju, njegova je ona još gotovo i strašnija, dublja, drugima manje shvatljiva i teže objašnjiva. Njegov identitet zaključan je u ženskom tijelu, ženskom imenu s kojim je rođen, a čak i kada počinje razmotavati to zapetljano klupko unutar sebe, kao stalni suputnici prate ga strah, sram i samoća. Zbog njegove želje za samoostvarenjem, pripadnošću i ljubavi, želja koje ostali shvaćaju zdravo za gotovo kao bogomdana prava, društvo oko njega diskriminira ga, obeshrabruje i kažnjava. Treći glas koji nam se javlja onaj je Lucijine majke. Osobe poput nje lako je ne voljeti, lako je odbaciti kao relikte prošlosti, konzervativnog, rigidnog i okrutnog patrijarhalnog društva kojeg se toliko žarko želimo otarasiti. Ali nemoguće je čitajući njezino poglavlje života ne osjetiti duboko suosjećanje prema ženi kakvih u našem okruženju zasigurno ima na stotine, ako ne i tisuće. To su žene rođene u tom okrutnom sustavu, njihova slobodna volja i sloboda sustavno zatirane, sve dok nisu do kraja slomljene, dok nisu postale nastavljačice tog začaranog kruga.
U tome je snaga pisma Ivane Bodrožić. Ne u vještini u kojoj predočava unutarnje konflikte, snažne emocije, bol i mučninu. Nego u lakoći u kojoj u nama njene riječi bude empatiju, suosjećanje, brigu i toplinu. Jednostavnosti kojom opisuje i približava nam sudbine onih toliko različitih od nas, unutarnje svjetove “onih drugih”, kojih se bojimo i koje iz tog straha odbacujemo. Iako potpuno beskompromisno i nimalo suptilno, nikome se ne opravdavajući i ništa pretjerano objašnjavajući, sasvim nježno, ali čvrsto tjera nas da se suočimo s vlastitim predrasudama, da skrenemo pogled kako bismo vidjeli da se iza njih nalaze – ljudi.