Kad sam kao mlad i nadobudan pametnjaković odlučio postati izdavač, o izdavaštvu nisam znao ama baš ništa. Ali ono, doslovno ništa. Sve što sam znao je da želim objavljivati stripove koji su meni bitni i koje volim, u izdanju koje zadovoljava moje želje i kriterije, a ostalo ću valjda naučiti usput. Prošlo je otad već petnaest godina i, premda sam pokazao određeni napredak, još uvijek nisam siguran znam li dovoljno i je li to što mislim da znam zaista ispravno. Na primjer, taj Interliber koji se svakog studenog održava u Zagrebu, ja sam ga nekako uvijek doživljavao kao vrhunac izdavačke sezone i onda bih za njega čuvao neke od najjačih aduta tekuće godine, kako bih došao na sajam sa što više što značajnijih noviteta i tako se predstavio u najboljem svjetlu. S druge strane, ispada da dobar dio kolega izdavača Interliber doživljava kao idealnu priliku da se riješe lagera, ostavljajući novitete za neku drugu priliku. I sad ti budi pametan? Bilo kako bilo, ja sam nastavio po svome, pa sam tako i ove godine, COVID-u usprkos, za Interliber ostavio tešku artiljeriju. Interliber se, kao što znate, nije održao, ali Fibrina teška artiljerija ipak se pojavila. A s njom i ovogodišnja „debela Berta“, kutija s kompletnim serijalom Sin City legendarnog Franka Millera skupljenim u tri toma.
Frank Miller pojavio se u svijetu stripa krajem sedamdesetih, kao mladi, talentirani i ambiciozni crtač dobio je priliku u Marvelu kao crtač na Daredevilu, tada drugorazrednom serijalu. Nezadovoljan kvalitetom priča na kojima je radio, ponudio je svoje vlastite scenarije, prodaja je naglo počela rasti i ubrzo je postalo jasno da je nova zvijezda rođena. Miller je odigrao iznimno važnu ulogu u razvoju američkog stripa u osamdesetim potpisavši, osim Daredevila i Ronina, neke od najvažnijih i najutjecajnijih superherojskih naslova ikad – Povratak Mračnog Viteza i Batman: Godina prva. Na koncu te dekade odlučuje da je vrijeme da se rastane s velikim korporativnim igračima kao što su DC i Marvel i pređe u Dark Horse – manju, nezavisnu izdavačku kuću gdje će imati potpunu kreativnu i umjetničku slobodu. Miller je oduvijek želio pisati kriminalističke, noir/hard boiled stripove, ali je bio prisiljen raditi superherojštinu jer je to bilo ono što su urednici i čitatelji tražili. Sad kad je postao faca, Miller je konačno dobio odriješene ruke da radi ono što želi.
Kada je 1991. predstavio svoj Sin City unutar stranica revije Dark Horse Presents, Miller je ponovno vratio kriminalistički žanr u medij kojime su dekadama dominirali superjunaci te uz pomoć svoje revolucionarne vrste neonoira, skupa s opakim momcima, opakijim curama i još opakijim automobilima, udario poput bagera, mijenjajući smjer novim generacijama crtača, autora te filmaša koji će tek doći – i, što je najvažnije, milijunima čitatelja koji su hrabro ušli na teritorij Basin Cityja i nisu nimalo požalili.
Posljednje zbogom, ta prva priča iz Grada grijeha, odjeknula je poput bombe. Trebala je to biti priča od četrdeset i osam stranica, ali Miller se malo zanio. Kao što sam kaže: „Za sve je kriv Marv. Vražja mi je mrcina krenula zapovijedati. Tako to bude ponekad.“ Marv je propalica, bivši robijaš na uvjetnoj kazni koji radi kao izbacivač u striptiz-baru. Čovjek s ruba društva, netko tko je dotaknuo dno samo da bi potonuo još malo dublje. No te se večeri zatekao u krevetu s Goldie, anđelom u ljudskom obliku. Jutro donosi brutalno otrežnjenje, policijske sirene zavijaju, a Goldie leži mrtva pored njega. Marvu je netko smjestio. Isti onaj koji je ubio Goldie. A Marv mu neće dopustiti da se izvuče nekažnjeno. Ovako ispričan, zaplet ne zvuči ništa posebno, dapače, takve su stvari već stoput viđene i ispričane, ali… Uvijek postoji ali. Način na koji je Miller tu priču pretočio u strip – režija, kadriranje, dinamika, akcijske scene, scenarij i, na kraju, taj nevjerojatan crno-bijeli crtež – sve to zajedno čini Posljednje zbogom jednim od vrhunaca devete umjetnosti. Miller je razvio specifičan chiaroscuro stil baziran na snažnim kontrastima, siromašan detaljima ali bogat sugestijama, tehnički nesavršen ali vizualno hipnotički privlačan. Ima mnogo crtača koji su elegantniji, spektakularniji, profinjeniji i, kvragu, bolji od Millera, ali Miller ima ono nešto – on uspijeva oživiti te kadrove. Kad čitate Sin City, doslovno možete osjetiti težak, zagušljiv, zadimljeni zrak neke rupčage od striptiz bara, miris znoja plesačice koja pleše na podiju, okus lošeg viskija koji curi niz grlo jadnika što sjedi pred njom i gura joj prljave desetice u gaćice. Kad odjekne pucanj, dugo će vam odzvanjati u ušima, a to slankasto što osjećate u ustima… je li to zaista krv?
„Posljednje zbogom“ je samo po sebi dovoljan razlog da posegnete za ovim izdanjem, a kad mu pridodate i ostalih šest priča koje, istinabog, nisu toliko dobre, ali su i dalje vrlo dobre do odlične, a uz to su i zoran prikaz stilske evolucije Millerova crteža kroz godine, onda je odluka stvarno laka. Fibra je odavno već postavila visoke produkcijske standarde, i na tome uostalom i stekla ugled koji trenutačno uživa, ali ovo izdanje… Nadahnut i izuzetno dobro balansiran i odmjeren prijevod Roberta Solanovića, fenomenalan dizajn Meline Mikulić, točno pogođen format uz izvrstan papir i tisak... Od ovoga teško da može bolje, u svjetskim razmjerima. Interliber se ove godine nije održao na Zagrebačkom velesajmu, ali Fibra je zato organizirala virtualni, online Interliber na svojim internet-stranicama i, premda je riječ o najskupljem izdanju koje smo ikad objavili, Sin City je bio daleko najtraženiji i najprodavaniji naslov ove godine. Nimalo slučajno, vjerujte mi. I potpuno zasluženo.
Ma kakav frenk miller i slične gluposti. Nema stripa do Malog Rendžera i Bleka Stene.