Dugometražni igrani film Osmi povjerenik dolazi u kina i svakako se radi o jednoj od najiščekivanijih ekranizacija književnog djela u modernoj Hrvatskoj.
U petak 5. siječnja prvu svečanu premijeru doživjet će u Supetru na otoku Braču, a četiri dana kasnije, 9. siječnja, u Zagrebu, nakon čega ide u redovitu kinodistribuciju. Scenarist i redatelj filma Ivan Salaj u ovaj je projekt uložio nekoliko godina svog života i vidljivo je emotivan prema svome filmu. Stoga s dosta emocija govori i o problemima koji su se godinama nalazili na putu ovom filmu, kao i o sjajnim otočanima s Brača i Hvara koji su srčano pomogli da se ovaj film snimi.
S obzirom na to da ste i redatelj i scenarist, koliko ste izmijenili priču u odnosu na knjigu Renata Baretića?
Priču sam izmijenio onoliko koliko sam morao kako bi priča koja se čita postala priča koja se gleda i sluša. Filmsko vrijeme sasvim je druga dimenzija od onoga dok čitate, kao objektivno i kao subjektivno iskustvo. Radnja se mora sažeti na osnovnu informaciju i gurati priču tako da ne postane dosadna gledatelju. S druge strane, treba zadržati emociju i atmosferu, inače film nije dobar. Sve to izbalansirati s romanom kakav je Osmi povjerenik bilo je prilično komplicirano. Poneke bitne informacije iznesene u dva retka u romanu trebale su dobiti scene kako bi profunkcionirale, a stranice i stranice dijaloga i rukavaca u koje je odlazila glavna priča trebalo je reducirati i izabrati mali broj onih koje će biti krv i meso filma, da tako kažem. Neke sam pak stvari mijenjao jer sam ih htio imati u svojoj verziji Trećića, a ne postoje u romanu, prilagodio sam likove, ubacio mistike koju pamtim iz djetinjstva na Braču i poneke nove situacije koje su Trećić učinile po mom mišljenju više mogućom utopijom.
Baretić je jednom prilikom izjavio da se nije htio petljati u scenarij i da je želio biti distanciran kako ne bi stvarao opterećenje za ekipu. Je li vam Baretić takvim pristupom pomogao?
Moram za početak reći da sam Baretiću detaljno pobrojio sve izmjene koje namjeravam napraviti, objasnio razloge i opisao nove situacije i tek onda zamolio prava na roman. To je potrajalo poprilično vremena, uz poprilično piva i odličnu pašticadu “u Hvaranina”. Razgovarali smo on, producent Marijo Vukadin i ja punih 12 sati, pod pauzom se samostalno posluživali pivom, dok su gazda i njegov sin drijemali u separeu, svi skupa skriveni zavjesama od pogleda s ulice. Dobio sam blagoslov, uz komentar da sve što sam pobrojio ostaje u duhu Trećića i priče. To je bilo prije devet godina, ako ne i deset. Renato je odmah dao do znanja da ne želi sudjelovati u procesu pisanja scenarija ni na koji način. Želi vidjeti film kad bude potpuno gotov. Zašto je to tako, obrazložio mi je iskreno i jasno, sasvim sam ga razumio i poštovao njegovu odluku. Iskreno, bilo mi je žao da neću moći računati na njegove korekcije trećićanskog jer sam u tom trenutku već imao u glavi scene u kojima se govori tim jezikom, a nisu napisane u romanu. S druge strane, dao mi je i blagoslov i potpunu slobodu i stvarno mislim da je to izuzetno kolegijalno i ljudski korektno s njegove strane.
Film traje 136 minuta što je za novije hrvatske standarde prilično dugačko. No oni koji su ga odgledali na specijalnoj kolaudaciji u zagrebačkom kinu Kaptol Boutique Cinema kažu da film prođe u tren oka jer ima humora, drame, političke satire i impresivnu galeriju likova...?
Po tom pitanju nema novih i starih standarda, ni u hrvatskoj ni u drugim kinematografijama. Distributeri vole 90 minuta jer to znači više prikazivanja u danu i veću zaradu u konačnici. Publiku ne zanima trajanje ako film nije dosadan, ali postoji navika da je to obično kraće od dva sata. Ogroman broj filmova vrti se oko 110–120 min. Ova priča jednostavno zahtijeva više vremena da bude ispričana, mislim da trajanje neće biti problem većini gledatelja.
Pripreme za ovaj film trajale su dugo, zapravo je sve krenulo još 2013., ali je sve potrajalo jako dugo... zašto?
Počelo je i ranije. Zbog raznih problema na filmu se izmijenilo troje producenata. Procesi – od dobivanja novca za razvoj scenarija, preko novca za razvoj projekta do konačno novca za realizaciju – razvukli su se iz tog razloga. Kada je taj dio konačno bio riješen, dvije i pol godine nismo se po pitanju dodatnih financija maknuli s mrtve točke. Postalo je vrlo izgledno da će se u konačnici vratiti novac HAVC-u, a film ostati nesnimljen. Tada sam odlučio preuzeti stvar u svoje ruke, da tako kažem, skresao budžet filma, pronašao postprodukcijsku kuću Embrio spremnu za koprodukciju i s ALKA filmom krenuo u realizaciju. Producent Jozo Patljak digao je hipotekarni kredit na kuću od milijun kuna, kameru, rasvjetu i kolorkorekciju ustupio gratis i odrekao se honorara. U stisci s vremenom, kada je ta odluka pala, ušli smo u snimanje s dva tjedna priprema, bez knjige snimanja i bez glumačkih proba. S Franom Maškovićem i Borkom Perićem imao sam u dva navrata čitanje scenarija i razgovor o ulogama. S Nadijom sam razgovarao o ulozi i ona je samoinicijativno našla Ukrajinku u Zagrebu i krenula na vježbanje svog ukrajinskog za lik Julije. Ali ni jedne probe ni s kim nije bilo. Sve se odvijalo na setu. Izvukla nas je činjenica da sam Brač pripremio što se tiče lokacija i smještaja pa smo imali prvih pet tjedana riješeno u smislu infrastrukture. Drugo i jednako bitno, osobno sam angažirao sve glumce i autorski dio ekipe i svi su punim srcem krenuli u tu kamikaza-varijantu. Pomogle su mlade snage s produkcijskog odsjeka Akademije i stari prijatelji. I nemoguće je postalo sasvim moguće.
Brač i Hvar “odglumili” su izmišljeni otok Trećić na kojemu se događa veći dio radnje? Kako je bilo tijekom snimanja, jeste li angažirali neke naturščike iz mjesta... Kako je lokalna zajednica prihvatila ekipu?
Što se tiče Brača, bilo je predivno. Kako mi je majka iz sela Škrip na Braču, tamo sam snimao po kućama ljudi koje sve znam iz djetinjstva, a glavna kuća, Toninova u filmu, upravo je rodna kuća moje majke. Ljudi iz Škripa su s nevjerojatnim entuzijazmom pomagali filmu i ekipi. Živopisnije i vjernije Trećićane ne mogu zamisliti. Ogromna pomoć po tom pitanju došla je i iz Nerežišća, susjednog sela. Moj bratić se odavno odselio iz Zagreba i skrasio se u Supetru, drži Muzej uja u Škripu, što je naša djedovina, pa smo snimali i u tom muzeju. Preko njega se došlo do puno ljudi koji su pomogli. Smješteni smo bili u hotelu Amor koji nas je hranio, pazio i mazio cijelo to vrijeme, za što sam beskrajno zahvalan osoblju i vlasniku Ivanu Šimunoviću. Supruga mog bratića upravo je tada u tom hotelu bila šefica kuhinje pa smo imali prave gozbe od doručaka i večera. Pomogli su ljudi iz Milne dok se snimalo na svjetioniku Ražanj i u uvali Smrka. Bez ogromnog popusta vlasnika hotela mislim da ne bismo uspjeli snimiti film pa se gospodin Šimunović može smatrati svojevrsnim mecenom našem filmu. Ne želim poimence nabrajati da nekog ne preskočim, ali zahvaljujući ljudima s tog otoka dobili smo gratis jedrenjak iz 1930. za dva dana, mogućnost snimanja u crkvi koja je predivna, sve moguće dozvole, rimske odore i oružje od žudija iz Sumartina… Ali najvažnije od svega – iskrenu i veliku podršku.
A Hvar?
Na Hvaru smo snimali u Velom i Malom Grablju, velika pomoć je bila od udruge Pjover s mojim imenjakom na čelu, kao i hrpe institucija i firmi koje su ustupale besplatno ili po simboličnim cijenama prostore i stvari za scenografiju. A mještani Velog Grablja divno su upotpunili bračke statiste i – tamo smo pronašli nevjerojatnog “Isusa” iz filma, koji nam je na svaki način bio pomoć i podrška… divni Vjekoslav Tadić.
Iz trailera je vidljivo da ima dosta starijih glumaca. Kako je bilo raditi s njima?
Puni snage i života, nikakvih zahtjeva, akcija i podrška cijelo snimanje. Špiro Guberina je s Matom Gulinom odradio vrhunski posao. Glumački i ljudski. Kao i svi Šibenčani. Ma vidjet ćete sve to na velikom platnu, teško je opisati.
Je li bio problem s glumcima “ispeglati” taj jedan specifičan jezik kojim se služe stanovnici Trećića? I hoće li gledatelji moći razumjeti što oni govore dok budu gledali film?
Držao sam se melodije škripskog dijalekta. To je naš trećićanski melos u filmu. U meni je od ranog djetinjstva. Same riječi na engleskom i izvrnutom talijanskom učili su napamet, a onda ga upjevali po škripski. Vježbali su s njima i mještani statisti. Pogotovo se istaknuo Joško Nigoević.
Glavnog junaka filma Sinišu Mesjaka šef stranke po kazni šalje na otok Trećić jer je napravio aferu. Hrvatska je danas puna političara s aferama, šalje li im ovaj film poruku da bi i oni trebali nas Trećić?
Ne na Trećić. Nikako. Na Goli otok, ako je baš otok. Ali i Lepoglava je OK.
Za glavnoga glumca odabrali ste Franu Maškovića, a pokraj njega je Borko Perić... Odlučili ste se glavne uloge prepustiti perjanicama novog vala hrvatskih glumaca?
Sve sam glumce odabrao isključivo po intuiciji i poznavanju onoga što su radili. Neke dugo poznajem, Nadiju sam, recimo, tek upoznao, ona je glavna ženska uloga u filmu. Tko je perjanica, a tko nije, potpuno je nebitno. Bitno je da glumca s lakoćom vidim u zamišljenom liku i da profesionalno i ljudski možemo blisko surađivati.
Je li ovo film čiju priču mogu razumjeti i u susjednim državama, imate li ambicija da ga prikazujete i u Sloveniji, BiH, Srbiji?
Film će biti distribuiran u svim bivšim jugoslavenskim republikama. A što se tiče razumijevanja, mislim da je Baretićeva priča toliko univerzalna da bi se razumjela na Kubi, u Kini ili Islandu… svejedno.
Gdje je danas hrvatski film u regiji? Nekako prevladava stav da je hrvatski film trenutačno bolji od srpskog, bosanskog, slovenskog, ali i da jako kaska za rumunjskom i mađarskom kinematografijom?
Pričati na taj način o filmovima ne mogu. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio dobar mađarski film, a neki razvikani rumunjski nisu mi toliko dobri. Ne znam tko na taj način priča o kinematografijama jer mislim da iznimno malen broj ljudi ima priliku pogledati te filmove dok ne stignu na TV, ako ikad stignu, ili ih ne skidaju ilegalno s torenta. DVD je nestao, kina ih vrte skoro pa nikad, osim na ponekim festivalima. Festivalske elite imaju svoj ukus koji je kao začarani krug, pobjednici često postaju članovima žirija iduće godine pa biraju filmove sličnih tema ili pristupa… Postoje filmovi i kod nas i kod drugih koji se snimaju proračunato za festivale, neiskreno. Ono što je bitno, to je da imamo iznimno uređenu kinematografiju od kada postoji HAVC i znam da bi svi naši susjedi vrlo rado dostigli taj standard koji je uspostavljen. Nadam se da će biti još i bolje u budućnosti, imamo velik broj izvrsnih autora što je zdrava konkurencija i osobno me veseli da je sve više novih imena i među redateljima i među scenaristima. Definitivno imamo uspjehe po međunarodnim festivalima koji su svrstali hrvatsku filmsku priču u vrh europske produkcije.
Još od 1995., kad ste snimili kultni srednjometražni film “Vidimo se”, filmska javnost nada se da ćete snimiti veliki igrani film. Je li ovo taj trenutak?
Volio bih da se dogodio prije desetak godina, ali dogodio se sada… Mislim… imam konačno igrani film dugog metra. Nažalost, puno ljudi koje volim nisu ga dočekali. Osmi povjerenik je stoga posvećen mom ocu. On je obožavao Fellinijev Amarcord, gledali smo ga zajedno nekoliko puta i često je sugerirao da bih trebao iskoristiti svoja “bračka” iskustva i napraviti nešto takvo, otočko, otkačeno ali toplo.
Zašto vas proteklih godina nije bilo na velikom platnu, kakvom ste se vrstom umjetnosti bavili?
Scenariji koje sam imao nisu iz raznih razloga realizirani. Nisu prošli, ili jesu, ali su bili preskupi projekti, ili su odustali producenti. Dugo me kočila opsjednutost ratnim scenarijem koji još uvijek čuvam i svakako ga želim jednom realizirati. Cijeli život sam radio kao redatelj ili scenarist, ali na drugim formama. Kao koscenarist, dramaturg, pomoćnik redatelja… uglavnom na filmskom setu ili za filmski set.
Iako ste po rođenju Zagrepčanin, korijeni su vam djelomično iz Vukovara. Kakve su vam uspomene iz tog ranjenog grada, koliko ste ga posjećivali prije razaranja i okupacije i odlazite li i danas često u grad na Dunavu?
Otac mi je iz Vukovara. Sve zimske praznike proveo sam kod bake u Vukovaru do ‘91., ali često i mimo praznika, s maminom ispričnicom za upalu pluća, recimo. Dok su prijatelji bili u školi, jutra sam provodio sa psom, šećući se uz Vuku do Adice, pa popodne na košarku. Baka je svojevremeno radila kao blagajnica u kinu, prodavala kinoulaznice. Njezina prijateljica još je čekala penziju u kinu i ja bih samo došao i rekao: “Teta Marija, pozdravila vas je baka Ana.” Onda bih pokazao koliko nas je došlo na matineju, ona bi mahnula rukom i ušli bismo u kino. Prijatelji su ili mrtvi ili ne žive više u Hrvatskoj. Od obitelji nema više živih, ostala je samo obiteljska grobnica. Jako boli pomisao na taj grad, neke prijatelje ubijene u sedamnaestoj godini života, nakon zarobljavanja, pred članovima obitelji… mog psa… susjede… cijeli građanski i uređen svijet koji sam poznavao i volio.
Da nema Vukovarskog filmskog festivala, na kojem sada držim radionicu, a prije sam dolazio kao gost Igora Rakonića, osnivača festivala i obiteljskog prijatelja, teško da bih odlazio iz drugog razloga, osim da zapalim svijeću na Dan mrtvih. Kao što je to radio moj otac dok i on nije prešao na tu stranu. Pojavili su se zato neki novi prijatelji, ali iskreno, uvijek u dubini osjećam gorčinu, stišće mi se grlo, ne mogu baš udahnuti kako treba i mislim da je to samo inat, to što još odlazim u Vukovar.
Hoće li nas Osmi povjerenik, kako svi očekujemo, nasmijati, ili će nas baciti u depresiju i duboko zamisliti?
Nasmijati hoće, rasplakati vrlo moguće, ali ni traga od depresije nema. Obećavam. Nostalgija možda. A bio bih presretan da nakon gledanja filma on još neko vrijeme stanuje u glavama gledatelja i ponuka ih da razmisle o ljudima koje vole i vremenu koje im je još preostalo s njima.