Malen kao lakat, a veseo kao ptica. Gotovo pa ništa drugo ne bismo trebali niti reći jer vjerujemo da nema osobe koja prepoznala nije da govorimo o šegrtu Hlapiću, odnosno njegovu tvorcu - Ivani Brlić Mažuranić. Hrvatskim Andersenom prozvali su je strani književni kritičari još za njena života, a upravo pustolovine Hlapića, Gite, majstora Mrkonje i Bundaša i dandanas najpopularnije su hrvatsko književno djelo s čak 110 izdanja od premijernog iz 1913. godine. Ali vratit ćemo se mi na povijesna djela naše autorice, idemo prvo na njen život.
Ivana Kornelija Emilija Henrietta Mažuranić rođena je u Ogulinu, a čak dva od svoja četiri imena dobila je po osobama koje su joj kroz odrastanje najviše značile. Ivana po djedu Ivanu Mažuraniću, banu te autoru Smrti Smail-age Čengića, a Henrietta po majci, rođenoj Bernath. Tata Vladimir Mažuranić bio je državni odvjetnik s namještenjem u Ogulinu kad se 18. travnja 1874. rodila Ivana (u četvrtak bila je 150. godišnjica njena rođenja), a upravo zbog njegova posla, obitelj se četiri godine kasnije seli u Karlovac, pa 1882. u Zagreb. Samo Ivanino djetinjstvo, barem prema zapisima, bilo je sretno. Školu, iako je upravo njen djed zaslužan za prvu značajniju reformu školstva u kojoj je osnovno obrazovanje moralo biti dostupno baš svim đacima, bez obzira žive li na selu ili u gradu, naša književnica nije pohađala. Točnije, dva razreda “djevojačke škole” završila je, a ostatak učenja “odradila” je kroz privatne poduke. Francuske guvernante imala je uglavnom, zbog čega je vrlo dobro znala jezik te je prve pjesmice s devet godina napisala upravo na francuskom, a s jednom od guvernanti posebno se i zbližila. Mlada je to bila djevojka koja je Ivanu poučavala od njene 12. do 15. godine, a sama autorica u svoj dnevnik, koji je počela pisati s 11, bilježi da su njih dvije srodne duše i najbolje prijateljice. Kad je Ivani bilo 15, mlada se učiteljica zbog nesretne ljubavi bacila u Savu i skončala, što je tinejdžerku posebno pogodilo.
Sami dnevnici i poneka pjesma bili su ujedno i prvi književni pokušaji Ivane Mažuranić, koja je s knjigama odrasla. U njenu domu ta se vrsta umjetnosti posebno njegovala (brat bake Aleksandre bio je Dimitrija Demeter), a pisci su kuću redovito posjećivali. Kao i svaka adolescentica, Ivana je u dnevnik pisala svakodnevna događanja koja su postala pravi prizor života građanske djevojke tog vremena; šetnja Strossom po promenadi, ples, klizanje, izleti... sve je Ivana zabilježila, a pisala je, naravno, i o svojim simpatijama. Sedam momaka svidjelo joj se u jednom razdoblju istovremeno, ali je zaključila da uvijek “padne” na one kojima se sviđa ona pa ju strast brzo popusti, a odlučila je i da ne želi da joj odabranik bude Nijemac ili Mađar, već isključivo Hrvat. Simpatije je, međutim, gajila prema prijestolonasljedniku Rudolfu, jedincu kralja i cara Franje Josipa koji je kasnije u nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav u dvorcu Mayerling nedaleko od Beča.
Sudbina, međutim, nije htjela da njen životni suputnik bude jedan od mladića iz dnevnika, već su joj roditelji dogovorili brak s Vatroslavom Brlićem, 12 godina starijim odvjetnikom iz Broda na Savi (današnji Slavonski Brod). Sa 17 godina Ivana se zaručila, udala točno na svoj 18. rođendan u crkvi sv. Marka (jedan od kumova bio je mladencima zagrebački gradonačelnik Milan Amruš), a potom i odselila u Brod. Novim suprugom bila je zadovoljna, piše majci u pismima, a Nada, Ivan, Vladimir, Zora, Zdenka, Nikola i Nedjeljka, koju književnica od milja zove Neva (baš kao i junakinju Sunca djevera i Neve Nevičice) dokaz su da se između supružnika itekako dogodila ljubav.
Djeci je Ivana Brlić Mažuranić bila posvećena, u svojoj autobiografiji ističe da je smatrala kako se književnost sa ženskim dužnostima ne slaže pa tek kad se klinci sami zainteresiraju za čitanje, ponovno počinje pisati. Valjali i nevaljali prvo je djelo koje, u vlastitoj nakladi (što je puno govorilo i o tome koliku je podršku obitelji imala u svom poslu), izdaje Ivana Brlić Mažuranić 1902., a riječ je o zbirki pjesama i pripovijetki. Pjesme i priče izdaje do 1913., kad piše prvi hrvatski roman za djecu; Hlapića, jedinog domaćeg književnog lika po kojemu su nastali dugometražni animirani i igrani filmovi. Iako se u brojnim izvorima tvrdi da je glavni lik romana inspiriran njenim nećakom Hristom, sama književnica napisala je da sin njene sestre jest utjecao na karakter samog Hlapića te je djelo njemu posvećeno, ali ideja za Hlapića došla joj je na sajmu. Vidjela je ondje dječaka, malog i bucmastog, kako ga je opisala, ali uvijek veselog, čak i kad mu je kolega na pleća natovario svu robu koju su morali nositi.
Svoj književni vrhunac autorica doseže 1916. kad objavljuje Priče iz davnine, a o osam pripovijetki koje korijene vuku iz slavenske mitologije, posebno ni ne trebamo jer Potjeha, Regoča, župančiće i Malika Tintilinića nema tko ne poznaje. I to doslovno, bilo gdje u svijetu da pitate jer Priče iz davnine doživjele su prijevode na gotovo sve svjetske jezike te postale kultno djelo, a autorici priskrbile titulu koju smo već spomenuli, onu “hrvatskog Andersena”. Je li ideju za pripovijetke dobila šetnjom u prirodi, ne znamo, ali znamo da je aktivnosti na otvorenom voljela. U boravku u ljetnikovcu Brlićevac, šetnjama, plivanju Savom te u lovu sretali su je često, a Ivana Brlić Mažuranić jedna je od prvih žena koje su se Slavonskim Brodom provozale na biciklu.
Uživala je i u unučadi, pripovijedala im bajke, a u jednoj od soba u kojima je to radila, i danas se može odsjesti. Hotel Jadran u Rijeci, uvijek soba 306, lokacija je na kojoj bi boravila kad je posjećivala kćer Nadu i u kojoj bi na svakih sat vremena primala po jedno od šestero njene djece. A iako se možda na prvu i sam njen život čini pomalo kao bajka, nije baš bilo tako. Kako piše Sanja Lovrenčić u knjizi U potrazi za Ivanom, književnica je “smatrana osobom slabog zdravlja, osjetljivom na živce”, a obje obitelji, i Brlić i Mažuranić trudile su se pomoći joj te je slale u poznata lječilišta “da bi prebrodila krize zdravlja”. Posebno teško razdoblje autorica proživljava nakon 1919. kad joj umre majka, a onda i četiri godine poslije kad, kao 49-godišnjakinja, ostaje bez supruga te ujedno i bez prihoda jer i novac koji joj šalje otac daje sinu koji je zapao u dugove.
U 65. godini života, 1938., oduzima si život u privatnom sanatoriju na Srebrnjaku. Te je godine i četvrti puta nominirana za Nobelovu nagradu, a Ivana Brlić Mažuranić godinu ranije postaje i prva žena u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kad je JAZU (današnji HAZU) prima kao dopisnog člana. Posthumno, 1939., izlazi joj knjiga pripovijetki i pjesama za djecu Srce od licitara, a ne smijemo zaboraviti ni da je Ivana autorica prve hrvatske slikovnice (za koju je sigurno da su je napisali i ilustrirali Hrvati); Dječja čitanka o zdravlju iz 1927. godine.
Koliko su je cijenili suvremenici, svjedoče i brojne pohvale koje joj je uputio, primjerice, Antun Gustav Matoš, a književnica je svoje radove slala i Nobelovcima koje je sama cijenila pa je za mišljenje često pitala, među ostalima, Rudyarda Kiplinga, autora Knjige o džungli. Inače, englesko izdanje njenih Priča iz davnine objavio je izdavač koji se nekoliko godina kasnije proslavio time što je u knjižare stavio Hobita iz pera Johna Ronalda Reuela Tolkiena.