Uvijek su tu", rekao je djed. Zurio sam u njega kao tele u šarena vrata. "Tu su, idu za nama. Posvuda." Vatra je pucketala u šporetu. Baka je na plotni iskuhavala krpe. Nešto bijelo. Kuhinja je mirisala na deterdžent i kuhanu pamučnu tkaninu. Djed si je počešao uho. Palcem, kao da će ga otkinuti, kimnuo glavom, pa kažiprstom upro u mračan ugao između vrata i kredenca: "Tamo, eno jedan čuči tamo!" a ja sam se zagledao u mrak u kojem je baka gomilala papuče i natikače u kojima je ljeti istrčavala na dvorište.
"Što pričaš, stari jarče!" doviknula mu je baka. Hladno mi je bilo. Kao da mi se obrazi ne žare od one vatre kojom je tutnjao šporet.
"Tko?" pitao sam bez daha.
"Oni", odmahnuo je rukom kao da bih trebao znati. Ispod pritajenom svjetlošću osjenčanih, žućkastih vrata uvlačio se mrak izvana. Mogao sam se zakleti da prodire unutra, obavija nas hladan i podmukao.
"Sakupljamo ih čitav život. Kao ti klikere", nasmiješio mi se djed. Vjetar je jaukao u dimnjaku, iza njegovih leđa. "Kao sjene ih skupljamo i ne možemo ih otjerati."
"Plašiš dijete", uzdahnula je odjednom tiša baka.
"Treba znati", djed ju nije ni pogledao. "Jednom će ih i on sakupiti. Čitavu vojsku."
"Kakvu vojsku?" pitao sam.
"Anđele čuvaru mili svojom snagom me zakrili pa po Božjem obećanju čuvaj mene..." mrmorila je baka bez daha, bez interpunkcija. Kao da ne mora disati. Sjedio sam na krevetu i škiljio između trepavica. "Prevelik sam za anđele", htio sam joj reći, a nisam. Bilo mi je žao. Iznad bakina kreveta stajala je slika blijedog, tananog plavokosog čovjeka s loknama. Kao mlađi, ženskasti brat bljedunjave učiteljice Anice. Baka bi ga pobožno pogledala nakon svake molitve anđelu čuvaru. Prije spavanja.
"Anđeli ne znaju kako je ljudima, ti, tvoji anđeli, Marice", rekao je djed tihim, a opet prezrivo oštrim glasom.
"Šuti, jarče stari!"
"Trebaš pasti da bi znao kako je biti čovjek, onako pošteno razbiti nos, ugruvati se", uzdahnuo je djed. Htio sam mu reći da netko stoji ispred ostakljenih kuhinjskih vrata. Nisam mogao. Čeljust mi se ukočila. Bio sam siguran da netko stoji u mraku i zuri u nas. "A ovi su popadali, znaju kolika smo govna."
"Budalo." Baka je žustro miješala krpe kao grah.
Oči dobiju drukčiju boju kada se uplašimo. Znao sam. Svjetlost iz njih pobjegne, prhne u zrak, nekamo, poput ptice, sitne, gladne ptice. Bakine su oči potamnjele kada sam joj rekao da je mama hodala kroz tamnu vodu do pojasa. Posvuda je bio mrak, a ona je prema meni koračala kao lampion od bijela rižina papira, osvijetljena iznutra. Ništa joj na licu nisam vidio. Samo sam se čudio njezinoj bijeloj haljini uronjenoj u mrak. Vidio sam strah u bakinim očima. Kao nešto što je pobjeglo.
Na maminom pogrebu sam plakao od straha. Golemog straha. Bojao sam se za mamu. U glavi mi je bila ona voda, pa sam se pitao je li joj hladno tamo, kako će pronaći put, kamo uopće ide. Bojao sam se za sebe. Svijet bez mame bio je gostinjska soba u kojoj nitko ne pali peć, pa se zima znoji visoko, u kutovima uz strop i samo te obuzme.
"Treba imati muda", rekao je djed pred kraj. Kada je već jedva disao. "Rijetki imaju muda, sinko", rekao mi je, tražio me pogledom. Oči su mu bile mutne. Svjetlost je iz njih polako odlazila. Kao da neće. Htio sam ga uhvatiti za ruku, a pitao sam ga želi li cigaretu, želi li da ga pridignem na jastuku, da mu podmetnem još jedan jastuk ispod leđa i dam mu cigaretu. Kimnuo je glavom. Dim mu je balavio oko usta. Sve je bježalo od njega: i zrak, i dim, i svjetlost.
"Treba ih postrojiti, znaš", kašljao je, iskašljavao dušu. Tako mi se činilo. Znam da je baka plakala. Prtljala je nešto oko psihe, brisala prašinu, premještala porculanske figurice, odbijala okrenuti se prema nama. "Znaš, treba im reći: što hoćete, koji klinac hoćete, majku vam vašu!"
Baka je zajecala kao da uzdiše. Kao kada u snu trčimo, a stojimo. Sve trči za nama, a samo mi stojimo. I strah nas gnječi.
"Po nas uvijek dođu oni koje smo zaslužili", rekla je jednom baka. Znala je reći i: "Vrag ga je odnio" kada bi umro netko od lokalnih pijanaca, raspikuća ili švalera. A ja bih zamišljao rogatu sjenu kako dušu propalice za sobom vuče kao krpu za pod.
"Budi bolji od mene, sinko", rekao je djed naposljetku. Hvatao je zrak na udicu. Cigaretu više nije prinosio ustima. Držao ju je na grudima poput dimnog, mirisnog štapića. Ruka mu je bila žuta. "Nisam imao muda... Vidi koliko sam ih sakupio..." Pokušao je pridignuti glavu, očima mi pokazati zid. Znao sam da je htio. Lice mu se grčilo, zazivalo snagu. "Majku im njihovu!"
Polako, sasvim polako, pružio mi je cigaretu koja je titrala poput gnjevne krijesnice. Povukao sam dim. Filtar je bio natopljen djedovom slinom. Šutjeli smo. Ništa se nije čulo. Kao da više nitko ne diše u sobi. I baka se ukočila s onom krpom, zapravo komadom djedove stare potkošulje. "Krpe su lešine potkošulja i majica", rekao sam joj jednom u šali. Nije se nasmijala.
Samo uzdah zatim. Ili duša, nešto meko, lako poput zraka, poput bijeloga tila preko lica nevjeste pred oltarom. Djed je uzdahnuo. I ništa više. Otišao je. Pitao sam se je li i mama tako otišla. Nisam ju ispratio. Samo sam vidio ono što je iza sebe ostavila, ono blijedo, voštano tijelo kojem se nisam usudio prići.
Baka je dotrčala. Dlanom mu je preko lica prešla kao da ga umiva. Poljubila mu je čelo. Nisam se ni pomaknuo, a htio sam ga uhvatiti za ruku.
Baka je umrla u bolnici, u onoj sobi premazanoj masnom zelenom bojom, bolesnom bojom za bolesne ljude. Kažu da se nije probudila. Tako su mi rekli. A znam da se probudila, samo drukčije, u nešto novo. Kao kada se pijan ujutro probudim na mjestu kojeg se ne sjećam, na koje ne znam kako sam došao, ugledam lice žene koju ne prepoznajem.
"Kada si pijan, u tebe uđe netko drugi", rekla mi je Margita. Nasmijao sam joj se, nisam shvaćao da se sprema otići. "Ti odjezdiš u nešto drugo, u neku, što ja znam, neku ružičastu izmaglicu, a umjesto tebe uđe netko drugi. Netko zločest, pogan, zao."
Htio sam joj reći da je to sigurno jedan od onih crnih, podlih gadova koji me prate kao psi, šugavi ulični psi koje podragaš u trenutku slabosti, a oni te više ne puštaju. Traže dom.
Ponekad razgovaram sam sa sobom. Sve češće sada, u posljednje vrijeme. Kao da igram ping-pong sa zidom. Da si ne zaboravim glas. Ponekad širom otvorim oči i vidim djeda. Osjetim miris njegove cigarete, onaj motani duhan s tržnice, žut kao zlato, dug kao rezanci koje je baka mijesila i rezala velikim nožem.
Gleda me. Djed. Kao da mi se ruga onim bezbojnim očima. I vidi me i ne vidi. Ne znam što vidi. Htio sam ga pitati kako se to može biti bolji. I od čega. Dok sam još imao vremena. To sam ga htio pitati. Trebao sam. Štošta sam trebao. A nisam.
"Znam tko im je mater", kažem. "Sada znam. Mi. Mi smo im kurvinjska mater. Iz svake naše gluposti izlegnu se kao iz jajeta." Rukama u zraku opipavam nevidljivo jaje, širim prste kao da mi bjelanjak curi niz dlanove. Djed me gleda, gleda mi ruke. Mislim da se smiješi. Ili se opet grči i pokušava nešto reći. Sjene stoje, ne trzaju se. "A mi ih onda hranimo i pojimo. Gledaj koliki su moji!" Udaram šakom o stol, prljavi tanjuri poskakuju, ječe kao činele. Htio bih djeda pitati je li mi vidio mamu, baku. Htio bih ga pitati zašto mi one nikada ne dolaze, zašto me nigdje ne čekaju. A strah me. Ne znam čega više: da djed progovori ili onog što bi mi rekao.
Djed sjedi kao da je stvaran. Vatra mu tinja iza leđa, izdiše. Trebao bih po drva otići. Čitava kuhinja miriše na pepeo bukvi. A onaj mrak, mrak koji lebdi iznad sada skorenih bakinih papuča koje nikada nisam htio baciti, taj mrak kao da buja. I miriši drukčije, na nekakvu plijesan, na zemlju koja u proljeće podivlja. Kao kuja koja se tjera. Zato nikada ne gasim svjetlo u predsoblju. Kada bih ga ugasio, znam da bi se nagurali uz vrata. Kao paravojska. Čekali bi da onaj mrak uz šporet samo nabuja, pa bi gmizali, podvukli se ispod vrata, zaskočili me dok potpaljujem vatru ili drijemam.
Nisu mi vjerovali, nitko mi nije vjerovao kada sam rekao da su ti vragovi zaskočili Matu. Matu s cigaretom. Na otomanu. Kažu da je izgledao kao komad istopljene plastike. Da je smrdio na zagorenu nedjeljnu pečenku. Još gore.
"Zaspao je pijan s cigaretom", rekli su.
"Ugasio je svjetlo", rekao sam im.
Smijali su se. Svi su se smijali. A i njih će. Sve će ih. Ne vide kako se guraju, cerekaju. I oko njih.
Htio bih djeda pitati zašto nije odveo svoje, zašto ih nije sve odreda odveo u vražju mater, u to nešto iz čega mi se vraća.
Ništa ga ne pitam. Samo gledam. I on gleda. Samo šutim tako i slušam ih kako psiču na onu žarulju u predsoblju. Kao zle babe, pogane, besposlene žene.