U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci predstavljen je dio ostavštine vinkovačkog književnika Josipa Kozarca (1858. – 1906.) koju je knjižnici darovao Kozarčev praunuk Velimir Šurina. Time je htio sačuvati uspomenu na svoju baku, kćer Josipa Kozarca, vratiti zbirku kamo i pripada, no pridonio je i otkrivanju nekih novih spoznaja o hrvatskom književniku, ali i jednom od najpoznatijih hrvatskih šumara.
– Krajem 2019. dobila sam poziv od gospodina Šurine koji se predstavio kao praunuk Josipa Kozarca i izrazio želju da nam daruje Kozarčeve rukopise. Prihvatila sam ponudu, iako skeptična budući da su dotadašnja saznanja o rodoslovlju Josipa Kozarca završavala s njegovom kćeri Mirom. U kasnijem razgovoru sa Šurinom pokazalo se da je uzrok tome što je kod potomaka Kozarca bilo nekoliko brakova koji su završili razvodom, nekoliko brakova bez djece te nekoliko preranih smrti. Uglavnom, kolega Tihomir Marojević i ja otišli smo u Zagreb i pokazalo se da je gospodin Šurina zaista Kozarčev praunuk – kazala je Vedrana Lugić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci.
Profesor hrvatskoga jezika i književnosti i knjižničar Tihomir Marojević odradio je prvi pregled rukopisa, a prof. dr. sc. Sanda Ham s Filozofskog fakulteta u Osijeku (koja je 1994. doktorirala na jeziku Josipa Kozarca te je na počecima znanstvene karijere koristila Kozarčeve rukopise vinkovačke knjižnice i sačuvala njihove fotokopije prije nego što su 1991. izgorjeli u ratu skupa s knjižnicom), analizirala je novu zbirku.
– Na prvi pogled odmah je rekla da je riječ o Kozarcu, a potom i provela analizu na više razina. Osim vizualne sličnosti rukopisa fotokopija i novih rukopisa, prepoznala je i Kozarčev stil pisanja, gramatička obilježja, a pokazalo se da se u novim rukopisima dosljedno ponavljaju čak i greške koje su prisutne i u izgorjelim rukopisima – dodala je Lugić. Za sada su, kažu, utvrdili da posjeduju 32 pisma Josipa Kozarca, jedan službeni dopis te sedam dopisnica. Dobili su i dva rukopisna dopisa Terezije Kozarac, majke Josipa Kozarca, tri pisma Fanike Kozarac (supruge) i njenu ispisanu posjetnicu te 12 pisama i jedan službeni dopis Mire Kozarac (kćeri).
– Tu je i nekoliko rukopisnih kartica pjesama i 36 dokumenata kao što su njegov krsni list, indeksi, odluke o imenovanju kojima je postao šumarski praktikant, počasna diploma, osmrtnica na mađarskom i hrvatskom jeziku – kaže Marojević pa ističe da je posebno zanimljiva pisana izjava Terezije Kozarac kojom dozvoljava Josipu Kozarcu polaganje mature. Naime, Josip Kozarac pripadao je prvoj generaciji učenika koji su u Vinkovcima polagali maturu na hrvatskom jeziku.
– Od dobivenih predmeta treba istaknuti Kozarčevu drvenu šumarsku čuturicu, na kojoj su izrezbareni šumarski motivi i njegovo ime. Vrijedan predmet je i knjiga “Das Fischermädchen”, na kojoj se nalazi zapis da je to posljednja knjiga koju je Kozarac čitao – otkriva Marojević i dodaje da se u zbirci nalazi i 11 njegovih pjesama, neke su rukopisne, neke strojopisne pa čak i otiskane.
– Četiri pjesme su neobjavljene, ali ne i nepoznate. To su: “Kako je postao prvi poljubac”, “Faniki” (početni stihovi: “Kao cvietak, mio ubav”), “Faniki kad je otišla u Jankovac” i “Mom unuku”. Posebno su zanimljive pjesme početnih stihova “Na lievoj strani kraj…”, “Ova dika ljubezna” i “Ti si brate zlata vrijedan” jer radi se o pjesmama koje su popraćene ilustracijama. Naime, Velimir Šurina rekao nam je kako mu je baka prenijela da je Kozarac sam nacrtao te ilustracije i karikature. Ta činjenica je nova, nepoznata stručnoj javnosti i najboljim poznavateljima Kozarca. S obzirom na pouzdanost izvora i s obzirom na to da je spomenute tri pjesme ispisao Kozarac, nameće se zaključak da je on zaista bio i karikaturist – kaže Marojević.
U pismima se najčešće dopisivao sa suprugom Fanikom i kćeri Mirom. U njima saznajemo da je Fanika imala niz nadimaka (Franciska, Franika, Fani), dok je kćer nazivao golupčićem. Na kraju pisama ili dopisnica potpisivao se s Josip ili Dragec, dok je pisma koja je slao kćeri uvijek završavao s “tvoj tatica”.
Marojević naglašava i da su uspjeli napraviti materijalnu, ali ne i sadržajnu analizu zbirke, odnosno detaljno iščitavanje svih pisama, njihovo prepisivanje i u konačnici objavljivanje. Nadaju se, kaže, da će to realizirati do kraja godine kada će imati i više novih podataka i možda novih i drukčijih spoznaja.
Što se tiče samog Kozarca, prema Šurininim riječima, bio je izuzetno društven, osoba koja je voljela zabave i često ih je pripremao. Marojević smatra da ga danas doživljavamo ponajprije kao književnika pa tek onda kao šumara, a on je uvjeren da je Kozarac u svom srcu prvo bio šumar pa tek onda književnik.
– Zašto mislim da je to tako? On je prvi Hrvat koji je završio Višu carsku školu za hortikulturu u Beču, vrlo mlad odlučio je biti šumar, iako je i tada imao afinitete prema književnosti. Šuma se prožima kroz njegovu književnost, zbog šumarstva je bio odvojen od obitelji što ga je jako pogađalo, ali ljubav prema šumarskom poslu nije dozvoljavala da radi išta drugo što bi mu jamčilo da neće biti odvojen od Fanike i Mire. Živio je u mnogim mjestima u Slavoniji, a o njemu su puno pisali i češki, slovački, austrijski i mađarski mediji. Objavili su neka njegova djela u nastavcima još 1890-ih što sugerira da je već tada prepoznat kao književnik i umjetnik – govori Marojević.
Kao književnik Kozarac je, dodaje Marojević, vrlo dobro valoriziran. Postoje književne manifestacije kao što su Dani Josipa i Ivana Kozarca, Knjiški Krnjaš (Krnjaš je ulica u kojoj je Kozarac stanovao), njegova su djela na popisu lektire i ne može se reći da je ostao po strani.
– Veći problem je u nama koji ne iskorištavamo dovoljno potencijal koji nam je on ostavio. Primjerice, “Slavonska šuma” obrađivala se u nastavi hrvatskoga jezika, a većina djece u Hrvatskoj nikada nije vidjela tu slavonsku šumu, da osjete zašto je Kozarac o njoj pisao. K tome, Kozarac je možda malo diskriminiran baš kao šumar… Trebalo bi tu šumarsku dimenziju u koheziji s književnom jače prezentirati jer tu leži potencijal za kulturni turizam i upoznavanje s identitetom i poviješću Slavonije – zaključio je Marojević