Londonski prizivni sud upravo je odlučio da Lionel Barrington, predsjednik uprave i generalni direktor SVPPB-a, nije odgovoran za smrt Mustaphe Abdullaha Ibrahima, koji je 2013. poginuo nagazivši na tzv. “pametnu” minu, proizvod tvrtke kojom upravlja Barrington. Kod kuće ga čeka obitelj koja je organizirala vrtnu zabavu kako bi proslavila radosnu vijest. Barringtonov osmogodišnji sin Terry posebno je razdragan zbog tatine pobjede, ali trčeći po vrtu iznenada aktivira upravo onu minu koja je ubila Mustaphu. I, što je još gore, nije bila jedina. Trudna Barringtonova supruga stala je na drugu…
London, svibanj 1851. Gdje bi se drugdje prva Svjetska izložba mogla održati ako ne u prijestolnici Britanskog Carstva? Svjetina je nahrupila u Kristalnu palaču, a među njima i obitelj pukovnika Winterfielda, koju direktor izložbe dočekuje raširenih ruku i vodi u obilazak. Izložba je privukla i neke nesretnije podanike kraljice Viktorije, ali iluzorno je očekivati da će pompozni i uštogljeni Winterfieldovi udijeliti koji šiling maloj prosjakinji. Ipak, izgleda da pukovnikova kći Jennifer, osim ljubavi prema fotografiji, ima meko i milostivo srce. Nakon što je prosjakinji dala novčić da si kupi nešto za jelo, pozornost joj je privukla prekrasna Japanka s djetetom u naručju. No, dok se pripremala snimiti fotografiju, užasnuto shvaća da je dijete koje Japanka drži mrtvo. Šokirana, prilazi Japanki s namjerom da joj pomogne, ali nastaje cijela zbrka koju rješava policija s uobičajenim obzirom. Japanka je premlaćena i silom smještena u ludnicu, a Jennifer traži da se djetetu barem omogući dostojan ukop, što joj je i obećano. Međutim, kad je ubrzo shvatila da su joj lagali, Jennifer odlučuje spasiti Japanku iz ludnice i osvetiti jadno dijete. Tragičan slijed događaja dovest će do nastanka tajne organizacije pod nazivom Shi, koju čine isključivo žene. Ili, točnije rečeno, ljutite majke. Shi je japanski ideogram, simbol smrti, a majke traže samo jedno: oko za oko, zub za zub.
Prošlog sam tjedna spomenuo Fabiena Nuryja kao jednog od autora koje Fibra često objavljuje, ali rekorder po broju objavljenih naslova što se Fibre tiče definitivno je Zidrou, moj omiljeni scenarist s francusko-belgijske scene. Međutim, za razliku od Nuryja ili Ayrolesa koji praktički nemaju nijedan kiks, Zidrou maksimalno koristi svoju popularnost pa piše puno više, mada mu nisu baš sve ideje jednako dobre. Možda bi mu trebao malo stroži urednik i malo više (samo)discipline, a možda bi izdavačke kuće trebale prestati igrati naslijepo na kartu imena na koricama. U svakom slučaju, budite bez brige, iako mu se zna dogoditi poneki lošiji album, vas će to mimoići jer mora proći moj urednički filter, dok zato s druge strane oni dobri albumi znaju biti zaista izvrsni. Istini za volju, “Shi” ne spada među Zidruove vrhunce kao što su, po mom skromnom mišljenju, “Lydie” i “Posvojenje”, ali nudi nekoliko sati kvalitetne zabave i, pogotovo, vizualnog užitka ponajviše zahvaljujući majstorstvu Josea Homsa.
Zidrou i Homs surađivali su 2009. na albumu „Starica koja nikad nije igrala tenis“ i već tada su počeli dogovarati i skicirati “Shi”, ali zbog Homsova angažmana na adaptaciji slavne trilogije Millenium koja mu je bila prekretnica u karijeri, “Shi” je morao pričekati do 2017. U međuvremenu, dvojica su autora stalno bila u kontaktu i zajedno radili na priči tako da se mirne duše može reći da je “Shi” skrojen točno po Homsovoj mjeri. Zidrou je uzeo sve ono što Homs voli i želi crtati (viktorijanska Engleska, japanska kultura, snažni ženski likovi) i destilirao to u svom laboratoriju u priču u kojoj će crtač dobiti priliku da se razmaše. I što jest jest, bogme se razmahao.
Homs nije genij poput npr. Breccie, Toppija ili Moebiusa, nema njihovu snagu i viziju, ali je majstor svjetske klase koji se u “Shi” predstavio u punom svjetlu. Njegov je crtež bogat i raskošan, a opet je savršeno u službi priče, senzualan, ali ne i vulgaran, precizan i detaljan, a opet pun dinamike i života, nikad ukočen, banalan i dosadan. Sam po sebi impresivan crtež dodatno je oplemenjen izvanserijskim kolorom koji, što je rijetkost u strip-industriji u današnje vrijeme (čitatelji žele što više stranica u što kraćem vremenu, pa se posao maksimalno delegira kako bi se skratilo vrijeme izrade), potpisuje sam Homs. Paleta mu je zanimljiva i raznovrsna, svjetlo, sjena i volumeni besprijekorni, a tonovi sugestivni i usklađeni s radnjom.
Koliko god ja volio ozbiljne, teške egzistencijalne drame i koliko god Fibra veliki dio svog ugleda duguje upravo takvim stripovima, čovjek si ipak svako toliko mora priuštiti i malo kvalitetne zabave za spore, dokone dane. Koliko god dobri bili, ne možeš svaki dan gledati „Lomeći valove“, čitati „Mausa“ i slušati Radiohead. Što bi rek’o doktor Karajlić: „Ja, bolan, raja traži veselo. Tko će slušat’ tuđu muku...“ Ima u tome nešto istine, zar ne?