Mladići koji plutaju u nekom nedefiniranom mediju, riječi i citati s fragmentima Caravaggiovih slika na crnoj podlozi slikarskog platna.....Redatelj Tomaž Pandur, poznat po svojim fascinantnim kazališnim predstavama prvi je put odlučio javnosti pokazati svoje slikarstvo i ponovno sve ostavio bez daha. Tridesetak velikih platana čini njegovu izložbu naslovljenu “Dječaci” koja se večeras otvara u Laubi.
Pandurova izložba u “Kući za ljude i umjetnost”, svojim postavom koji podsjeća na labirint, otkriva slikarski svijet svestranog redatelja u kojemu je spojio svoje dvije velike strasti - svijet kazališta i svijet slikarstva. A nakon labirinta slika s prikazima mladića koji se na momente doimaju kao da tonu u vodi preuzetih iz instalacije Dorijana Kolundžije za redateljevu prošlogodišnju predstavu “Medeja”, od kojih autor slikarskim intervencijama stvara novi medij, te nekoliko crnih radova i ispisane poruke “Good nite”, kojima završava putovanje Pandurovim slikarskim univerzumom, događa se predstava, odnosno probe za redateljev novi kazališni projekt “Michelangelo” na temelju drame Miroslava Krleže koja će biti izvedena u Udinama. Pandur priznaje da je jako uzbuđen uoči izložbe.
“To je razotkrivanje nečeg što sam držao samo za sebe, što je jako intimno, rekao bih i sramežljivo. To je dio mog unutarnjeg svijeta. Ove su slike u skladu s kazalištem i razmišljanjem o kazalištu 21. stoljeća gdje sam više puta rekao da me zanima samo istina i ništa drugo - govoriti istinu o sebi da bi mogli govoriti o svima nama, a otvaranjem vlastitog intimnog svijeta slika moj je mali doprinos tome”, kaže Pandur te dodaje da mu je dosta teško govoriti o svojim slikarskim radovima.
“Mislim da je bolje da slike govore same za sebe, kao uostalom i predstave. To su moje primordijalne slike povezane sa mnom i mojim bićem i ne mogu distancirano gledati na njih, jer su to moji doživljaji”. Iako svoje slike dosad nije želio javno pokazivati, slikarstvo je nešto o što ga je oduvijek privlačilo. “Sve kod mene ide paralelno, slikanjem se bavim još od malih nogu”, otkriva. “Kazalište je samo pretvorba misli u vrijeme i prostor. Pokretne ili statične slike, zamrznuto ili dinamično vrijeme, za mene je to jedno te isto, zavisi samo u kojem mediju želiš govoriti o svijetu danas”, zaključuje Pandur.
Pandurove slike, prema riječima kustosa izložbe Zvonka Makovića na neskriven se način referiraju na njegovo kazalište i većim su dijelom produžetak priče koja je najcjelovitije ispričana predstavom “Medeja” iz 2012. Kako ističe Maković “sličnosti između te predstave, točnije između prizora iz videoinstalacije Dorijana Kolundžije i slika s izložbe mnogo su važnije na dramaturškoj razini nego u činjenici da se u oba slučaja pojavljuju isti likovi. U Pandurovim slikama kao i u predstavama, smatra Maković, nema predvidivog kontinuiteta priče, pratimo montažu i demontažu fragmenata, gdje se prepušta gledatelju da cjelinu oblikuje sam. “Prizori s Pandurovih slika ne pripadaju realnome svijetu, prije bi se za njih moglo reći kako dolaze iz snova, halucinacija”, kaže Maković.