Godine 1997. Nick Cave snimio je sjetni album “The Boatman’s Call” kao rezultat ljubavnih brodoloma te je s obzirom na atmosferu i kvalitetu dobio laskave usporedbe s najlegendarnijim “prekidničkim” albumom “Blood On The Tracks” Boba Dylana. Petnaest godina kasnije Cave dolazi s “Push The Sky Away”, još jednom kolekcijom isključivo sporijih pjesama (namjerno izbjegavam reći laganijih jer od težine tih “laganica” propadate u zemlju), koji, međutim, nije nastao iz ljubavnih razočaranja. Ovaj je put Cave skladao promatrajući more sa svoga balkona. Pratio je ritam sporih valova i provukao motive vode kroz barem tri ili četiri od devet pjesama na albumu. Međutim, ono što je važnije od priče o njegovu nastanku – to je još jedan fantastičan album za one koji mogu prihvatiti da Bad Seeds ne moraju nužno biti grozničavo žestoki da bi bili izvaredni i “pravi Bad Seeds”. Uostalom, Cave je u posljednjih pet godina, koliko je prošlo od posljednjeg albuma s Bad Seeds, snimio dva albuma s Grindermanima i u odnosu na njih ovakav ga album predstavlja u mirnijem, ali nipošto novom izdanju. Uvodna “We No Who U R” mogla se glatko naći negdje uz “Lime Tree Arbour”, “Mermaids” je mogao biti singl iz vremena “Good Son”, ali sve opet zvuči novo i originalno.
Neki kritičari ističu kako je odlaskom Micka Harveya Cave skinuo naglasak s gitara i stavio ga na violine i klavijature Warrena Ellisa, međutim, to baš nije posve točno. Gitare ne pršte, to je istina, ali imaju i te kako važnu ulogu u finom tkanju atmosfere pune mraka, suptilnosti i senzualnosti. S iznimkom dviju već spomenutih pjesama, ostale nemaju strukturu klasičnih balada, svakako one najbolje poput “Finishing Jubilee Street” i “Higgs Bosson Blues”, nego su to melodijsko-narativne progresije koju predvodi Caveovov moćan glas čak i kad lirika možda zaostaje koji centimetar. Impresivan album završava s “Push The Sky”, najsporijom himnom ili budnicom koju smo čuli odavno, u kojoj posve ispravno tvrdi: “And some people say it’s just rock’n’roll, Oh, but it gets you right down to your soul.”
Ocjena: 4,5/5
Pjesme:
1. We No Who U R
2. Wide Lovely Eyes
3. Water’s Edge
4. Jubilee Street
5. Mermaids
6. We Real Cool
7. Finishing Jubilee Street
8. Higgs Boson Blues
9. Push the Sky Away