“Prizori s jabukom” te su noći (ili jutra – jer predstava je završila nekoliko minuta nakon što su dubrovačka zvona odzvonila ponoć) bili glavna tema na Stradunu. Neki oduševljeni, neki razočarani. Ma kako premijerna publika komentirala viđeno, u jednom su bili jedinstveni: “Odličan tekst!” I zaista Ivana Sajko sjajan je pisac.
Koliko će vas duboko pogoditi dok govori tekst, ovisi u prvom redu o očekivanjima. Čuvano drvo jabuke kao metafora katastrofe koja vodi u propast, a ne u izgon iz raja, nikako nije banalno. Mnogi će, zbog premijere koja se dogodila na Dan domovinska zahvalnosti, ovaj tekst doživjeti na samo jedan način – mi i oni, rat do uništenja. I dok autorica kaže da ne razumije zašto to neki vežu uz tu temu, nemoguće je izbjeći i tu poveznicu, naročito ne po gradu čiju su ljepotu ne tako davno razarale granate i ludilo. No, priča je to koja ima i mnogo dublji smisao. Onaj o vlasitoj odgovarnosti, za vlasitito postojanje, ali i poziciju krajnje ugode koja često znači pristajanje na ono što vam govore - i nalažu - opća načela. “Jabuka” nas uči da su ona toliko puta ne samo kriva, već i pogubna.
Nadam se da su predstave ipak dojmljivije od napisanih redaka..; s druge pak strane, na temelju jednog pročitanog djela, ne mogu suditi. U svakom slučaju, sretno, Sajko, u budućem radu.