Glavno pitanje mnogima zadnjih tjedana, od kritičara do fanova po forumima i društvenim mrežama, bilo je ono je li album "Hackney Diamonds" Rolling Stonesa njihov najbolji unatrag 40 godina? Tj. od albuma "Tattoo You", kojim je 1981. završila mitska faza "starih", klasičnih Stonesa. Odgovor je da jest, ali samo zato što "Hackney Diamonds", osim moderne produkcije, po pjesmama manje-više zvuči kao da je snimljen prije 40 ili više godina, a ne u zadnjih 40. Pomalo paradoksalno, usprkos modernoj produkciji Andrewa Watta i golemom zvuku koji baš ne povezujemo sa svirkom Stonesa, s najmanjim brojem originalnih članova u grupi, Jagger i Richards uspjeli su u zadnji čas izvući iz sebe pjesme, ali i stav, prilično nalik onim "starima".
U 48 minuta najkraćeg albuma unazad 40 godina uspjeli su uhvatiti ono što na prošlim albumima nisu, jer "Hackney Diamonds" (Universal Music) namjerno je starinska, klasična ploča. Velika prednost "Hackney Diamondsa" upravo je kohezija i to što nema balasta, suvišnih pjesama, a ove koje su uvrštene zajedno tvore jasnu cjelinu. S druge strane, dok su prethodni albumi bili "u vremenu", ili proizvod tog vremena i konkurencije, "Hackney Diamonds" djeluje izvanvremenski, kao da oko njega ne postoji ništa osim onoga u njemu, a to su sami Stonesi i retro-stav i "look" koji se pritom postigao. A budući da iza sebe imaju toliko toga, svako malo navući će vam osmjeh nekom asocijacijom na prošlost, koristeći začine koje su odavno smislili.
Doduše, uvodnu pjesmu "Angry" i dalje smatram tipičnom "napumpanom" pokaznom singl-vježbom, i zvukom i "autotune produkcijom", svime onime što album – nije. I to se jasno osjetilo i mnogi su se s time složili još kad su prije nekoliko tjedana procurile dvije pjesme, druga i treća na albumu, puno sadržajnije "Get Close" i "Depending On You". Sve tri supotpisuje producent Andrew Watt i rekao bih da je zaslužan za refrene koji nisu tipični Stonesi, ali je osnova koju su položili Jagger i Richards solidna na čitavom albumu, puna razlomljenih rifova, stop-start ritmova, finih jezgrovitih sola, sjajnih Jaggerovih vokala i gostujućih klavira Eltona Johna i orgulja Stevieja Wondera za koje ne biste ni znali koliko su sakriveni u miksu, da ranije niste čuli taj podatak.
Iskreno, ne bih pogodio da bas-gitaru u pjesmi "Live By The Sword" svira davno odbjegli Bill Wyman, ali bih instantno primijetio da je u toj pjesmi i "Mess It Up" na bubnjevima Charlie Watts. To se čuje odmah. No Steve Jordan odlična je zamjena, osim toga prvi je put na albumu Stonesa svirao još 1985. na "Dirty Work" te bio član Richardsova pratećeg sastava pa zna sve što treba, i još važnije – što ne treba, za svirku sa Stonesima.
Pa krenimo redom u odiseju prvog albuma Stonesa s novim pjesmama nakon 18 godina, koji otprilike zvuči kao da je snimljen i više od 18 godina prije toga. "Close To You" ima onaj poznati ritam i jednostavan gitaristički rif poput "Slave" ili "Hey Negrita", obje snimljene u vrijeme albuma "Black And Blue" 1975., kao i efektan saksofonski solo koji desetljećima nitko nije čuo na nekoj pjesmi Stonesa, a trebao je. "Depending On You" akustična je country balada ugođajem nalik na "Moonlight Mile", "Bite My Head Off" je pak retro-punky ubrzana vožnja stilski nalik na "Where The Boys Go" s albuma "Emotional Rescue", s distorziranim Höfner fuzz-basom Paula McCartneya, koji mu je poklonio Andrew Watt. "Whole Wide World" koncesija je današnjeg modern-rock zvuka i zvuči kao pjesma The Killersa, pogotovo u refrenu, ali čvrsti rifovi Wooda i Richardsa drže sidro da ne otplovi predaleko.
A-stranu vinila zatvara country-balada "Dreamy Skies" čiji vas prirodni, akustični zvuk i "normalni", neprocesuirani instrumenti navedu na pomisao da biste voljeli čuti čitav takav album Stonesa, što je, dakako, neostvarivo. Jer, Andrew Watt bio je producent Due Lipe, Miley Cyrus i Justina Biebera, ali i Ozzieja Osbornea i Iggyja Popa, a sičan "sterilan" zvuk ima i "Hackney Diamonds". No "Dreamy Skies", negdje između "Torn And Frayed" i "Sweet Virginia", s "Exile On Main Street" ubada točno gdje treba. Kao i malo kasnije "Driving Me Too Hard", rifom i ritmom nalik na "Tumbling Dice", a obje pokazuju da u njima još ima tog "Exile zvuka" i svirke. B-stranu vinila, jer "Hackney Diamonds" je ploča, otvara diskoidna "Mess It Up", kičastog refrena, s bubnjevima Charlieja Wattsa, koja kao da je izašla iz osamdesetih, plesna i zabavna, ali ne baš kao "Miss You".
Iduća "Live By The Sword" ujedinila je posmrtno Charlieja Wattsa i Billa Wymana, a nakon spomenute "Driving Me Too Hard" dolazi uvijek pouzdana Richardsova balada "Tell Me Sttraight", da bi vas nakon nje "prikucao" gospel "Sweet Sounds Of Heaven" s gostovanjem Lady Gage i Stevieja Wondera na klavijaturama i Eltona Johna na klaviru, u elegantnoj završnici skoro poput "Let It Loose". Što je već treća referenca na album "Exile On Main Street". No to nije sve, završni blues "Rolling Stone" s Richardsom na akustičnoj gitari iz 30-ih godina prošlog stoljeća i Jaggerom na vokalu i usnoj harmonici obrada je pjesme Muddyja Watersa po kojoj su Stonesi dobili ime prije 60 godina. Ako krug time nije zatvoren, ne znam čime jest, premda "Hackney Diamonds" ne zvuči kao "oproštajka". Dapače, vrlo je vitalan i energičan album, a navodno im je ostalo još 12 pjesama koje su ostavili za iduću priliku. Do koje će zasigurno doći, jer oni se očito ne (pre)daju.