Ida Nielsen popela se na pozornicu petog kupea s tročlanim pratećim sastavom The Funkbots kao kakva profesorica bas-gitare, sa željom da vam u dva sata koncerta pokaže što se sve sa te četiri žice može napraviti. Njene akademske akreditacije za to definitivno postoje, jer studirala je na Kraljevskoj danskoj akademiji i diplomirala s električnom bas gitarom kao glavnim instrumentom, koji fizički omanja žena obožava, grli i prisvaja čitavo vrijeme na pozornici.
Nakon toga „doktorirala“ je svirajući sa Princeom od 2010. do 2015., prvo kao dio New Power Generation, a zatim ženskim sastavom 3rdeyegirl, koji je i pratio Princea u bečkoj Stadthalli 2014. kad sam ga zadnji put gledao uživo. Godinu i pol kasnije je umro. Prince je utjecao na mnoge, pa kako ne bi i na basisticu koju je prigrlio kao svoju zadnjih šest godina rada? Osjeti se to i u svirci i u vokalima Ide Nielsen, pa je gotovo čitav materijal s pet dosadašnjih solo albuma skrojen po tim uzusima čvrstog pop-funka s jasnim rifovima i ritmovima kakve je Prince koristio.
Koliko je glas ide Nielsen nježan, pa ne „reže“ kroz miks, toliko je njena bas gitara prodorna i u prvom planu, s majstorskom svirkom u kojima ili „drži“ podlogu, ili harmonijski ispituje što sve može u ovakvo posloženom materijalu, ili u manjim solističkim improvizacijama „odluta“ u istraživanje zvuka. Postoji ona izreka u životu „go with the flow“, a iako se radi o funku, čini se da Ida Nielsen podjednako voli prekinuti tok pjesama, kao i one hipnotičke funk-vožnje koje traju nekoliko minuta.
Nažalost, prvi prekid nije bio iz artističkih razloga, jer su problemi s bubnjem doveli do petominutne stanke nakon 20 minuta nastupa. Bend se ubrzo vratio na pozornicu i nastavio dalje još sat i četrdeset, najčešće spajajući nekoliko pjesama u jednu, sa spomenutim „prekidima“ i promjenama koje Nielsen voli, s nekoliko solo improvizacija Nielsenove između njih. Ovaj puta nije bilo klavijaturista (Nielsenova je stala iza klavijatura i otpjevala jednu baladu), pa je gitarist koji put kad je trebalo uz pomoć pedala „odglumio“ podlogu klavijatura.
U takvom „smanjenom“, ekonomičnom triju bilo je više ritma nego harmonija, ali svi koji su imali koncentracije u punom Petom kupeu mogli su čuti odličnu svirku i mnoge bravure na bas gitari, s posvetom Princeu „1999“ na kraju nastupa. Doduše, bilo je mjesta i za poznatu zagrebačku društvenu kroniku i teorije zavjere. Među nekima od par desetaka ljudi koji su izašli pred dvoranu za vrijeme koncerta krenula je mantra da je u Splitu na Prokurativama ovog ljeta „bilo bolje“, da je publika „bolje reagirala“. Nisam primijetio da je u dvorani nešto falilo u tvrdokuhanom funku (osim klavijaturista), ali je činjenica da je Ida Nielsen astmatičarka i da je bilo strogo zabranjeno pušenje, mnoge je natjerala da izađu iz dvorane i porazgovaraju s prijateljima koje nisu vidjeli čitavo ljeto. Pogotovo ako su dobili, a ne platili ulaznice. To je u Lisinskom, naravno, teško izvedivo, a u ležernom klupskom prostoru sasvim očekivano od „viška“ publike koja je došla ne vidjeti, nego biti viđena.
