Na National Geographicu premijerno će se 18. ožujka prikazati jedan od najspominjanijih dokumentaraca prošle godine, “Jane”.
Film o Jane Goodall, slavnoj primatologinji i antropologinji koja je istraživala čimpanze, snimio je jedan od najboljih redatelja ovog žanra Brett Morgen. Mnogi će se Morgena sjetiti po filmu “Kurt Cobain: Montaža pakla”, o pjevaču kultne grupe Nirvana, a uskoro ćemo vidjeti i njegov uradak o Rolling Stonesima. “Jane” je ponovno sjajno djelo čovjeka kojeg vole zvati vizionarom dokumentarizma. Slojevita je to priča o znanstvenici čija dostignuća ne priznaju većinom muški prirodoslovci, ali i ljubavna priča jer sve je kadrove na filmu snimio nizozemski snimatelj Hugo van Lawick kojeg je ti dalekih 1960-ih godina na teren u Gombeu poslao National Geographic. Znanstvenica i snimatelj tamo su se i zaljubili. I na kraju, priča je to i o predmetu znanstveničina istraživanja, populaciji čimpanzi. Ali, prije svega to je osobna priča Jane Goodall.
Progovorio s pet godina
Imali smo priliku uz još nekoliko europskih novinara porazgovarati s Brettom Morgenom. I on sam jedinstvena je osoba s jedinstvenom karijerom.
– Nisam mogao govoriti sve do svoje pete godine. Prije toga najdraže mi je bilo otići u kino. Normalno da su me u školi zadirkivali zbog moje govorne mane, a kino mi je pružalo sigurnost. Doista se ni ne sjećam kada sam zapravo odlučio da želim biti filmaš. Nemam nekog posebnog talenta, sve sam morao učiti. Ali, dokumentarce ne radim iz žurnalističkih pobuda, uvijek se pitam što uopće mogu učiniti na filmu što je jedinstveno kada radim film o nekome o kome je već napisano 50 knjiga, kao o Rolling Stonesima. Ne zanimaju me povijesne činjenice, ne vjerujem da postoji objektivna istina. Ono što me zanima jest emocionalna istina osobe koja je tema mojeg filma, uranjajuće iskustvo temeljeno na toj osobi. Vjerujem u umjetnost i subjektivnost. Za mene raditi dokumentarac nije ništa različitije od stvaranja igranog filma – rekao nam je Morgen kojem je i samom bilo neobično da je National Geographic odabrao njega.
– Mislio sam da nisu normalni! Postavio sam uvjet da želim i montažu, kao što sam radio i film o Kurtu Cobainu, i bio sam siguran da će me odbiti. No, nisu! Izgleda da je netko vidio nešto što ja nisam i drago mi je zbog toga. Iako je “Jane” i te kako različita od mojih filmova o Kurtu Cobainu i Micku Jaggeru. I Jane Goodall cijeli svoj život živi po svojim pravilima, odbijala je da je definiraju društvene norme, i tako već 83 godine. U tom je smislu najveća rock-zvijezda s kojom sam radio. National Geographic odabrao me jer volim montažu, a oni su za “Jane” imali izdašnu arhivu od koje se mogao napraviti dobar film, kaže redatelj i nastavlja:
– “Jane” smo radili od 150 sati arhivskog materijala s ciljem da ga u cijelosti sačinimo od kadrova koje je Hugo van Lawick snimio za svojeg života. Sve su snimke bile sirovina, 16-milimetarski film, bez tona, dakle nema nikakva sinkroniziranog zvuka. Materijal je bio u apsolutnom neredu, Van Lawick je snimio nekih 160 čimpanzi, a nas je zanimalo pet ili šest. Trajalo je dok nismo grupirali materijal. S druge strane, Jane Goodall napisala je 12 ili 14 knjiga, a posebno me vodila ona “U sjeni čovjeka”, pa sam se mogao osloniti na njezino pisanje. Intervju s Jane radili smo na kraju, ali napravili smo ga tako da pitanja točno odgovaraju dijelovima filma koji je već bio montiran. Planirali smo razgovor od tri sata, a potrajalo je tri dana! To je različit rad od uobičajenog u kojem se film montira prema prije napisanom tekstu – objašnjava redatelj.
Kada vidite da je film rađen za National Geographic, a odvija se u nacionalnom parku u Tanzaniji u kojem su snimljene čimpanze, mogli biste pogrešno zaključiti da je riječ o još jednom filmu o prirodi.
– Jane nije tretirala čimpanze kao objekte, nego kao likove, i na taj smo se način i mi mogli identificirati. Nisam stvarao dokumentarac o Jane kao o znanstvenici koja govori o tome što je zapazila kod čimpanzi. To je napisala u svojim knjigama. Ja sam radio film o Jane kao osobi. To je priča o njoj, a ne o čimpanzama. I nastojao sam to napraviti po uzoru na knjigu Gabriela Garcije Marqueza “Sto godina samoće”, ali što realističnije. Snimke iz džungle meni su izgledale nadrealno, kao Adam i Eva u rajskom vrtu, ali ovog su puta imali i kameru. Nevjerojatni su ti prizori, vidjelo se da Jane živi svoj san svakim danom koji je provela u Gombeu, a nije ju u tome spriječila čak ni malarija. Na kraju smo prilagođavali film glazbi Philipa Glassa, koja prati čak i kretanje čimpanzi na ekranu. Kada je vidjela film, Jane je priznala da Gombe izgleda točno onako kako je ostao u njezinim mislima – rekao nam je Morgen.
Pet minuta stojećih ovacija
Zvuk je posebna vrijednost filma, a glazbu je stvorio Philip Glass. Smatraju ga jednim od najutjecajnijih glazbenika kasnog 20. stoljeća. Tri je puta nominiran za Oscara, a za zvuk u filmu “Sati” dobio je nagradu BAFTA, a Zlatni globus za “Trumanov show”. – Film je 50 posto vizualan, a 50 posto oralan, no igrani filmovi temelje se ponajviše na vizualnom, a dokumentarci obično u cijelosti. Kada gledamo non-fiction kao žanr, zvuk se gotovo ne primjenjuje. Ono što mnogi ne razumiju jest to da, iako igrani film ide u realizaciju često i s prebogatim budžetom, a dokumentarac gotovo s nikakvim, kada se snimanje završi i uđe u montažu, oni su na jednakim startnim pozicijama, na istom smo mjestu ja i J. J. Abrams koji radi “Ratove zvijezda”. Van Lawick je snimao materijal za Janeina predavanja. Teško samo od toga možete dobiti nešto što bi bilo uranjajuće iskustvo. Pa što onda preostaje? Zvuk! Prva osoba koju smo zaposlili bio je montažer zvuka, nabavili smo biblioteku zvukova iz Gombea prikupljenu u 40 godina, sve što čujete na filmu snimljeno je u Gombeu, apsolutno sve, ni u jednom trenutku ne odvodimo vas od tamo. I, naravno, 7.1 sustav za snimanje. Zaključili smo da glazbe mora biti od početka do kraja, i to one koja će biti u potpunoj harmoniji s velikim crescendom na kraju. Rad Philipa Glassa tako je zapravo duboko uzidan u ovaj film i to je u osnovi kinoopera. Željeli smo da sve to izgleda kao da je netko cijelo vrijeme bio iza Van Lawicka s mikrofonom, kao da smo doista bili tamo, opisuje Brett Morgen iskustvo koje su željeli prenijeti gledatelju.
Dosta rasprava vodilo se o tome što film nije dospio među dokumentarce nominirane za Oscara.
– Ne osjećam se oštećenim, prošle je godine snimljeno 170 sjajnih dokumentaraca, za Oscara su odabrani sjajni filmovi. To što među njima nije i “Jane” ne znači da je izbor nelegitiman. Nama su pripale mnoge strukovne nagrade što je sjajno priznanje meni kao redatelju i estetu i bilo je to već puno više nego što smo Jane i ja očekivali. Tim više jer su film odbila prva tri festivala kojima smo ga ponudili. A nisu me odbili već 20 godina. I ja i ljudi u National Geographicu pomislili smo da smo promašili. I onda je došao Toronto gdje smo dobili petminutne stojeće ovacije. I tako je i sada, a to je priznanje za djelo Jane i Huga koje su napravili prije 55 godina. Zato i želim da što više ljudi vidi film. Bit će prikazan u 150 zemalja i po tome je vjerojatno najprikazivaniji dokumentarac ove godine, kaže Brett Morgen.